Home Pogled s Učke Čemu služe izbori najboljih sportaša gradova?

Čemu služe izbori najboljih sportaša gradova?

SHARE
FOTO: Ilustracija

Ovaj se tekst odgađao već nekoliko godina, ali u posljednje vrijeme sve je evidentnija poanta pa je možda vrijeme da i IstraSport piše o godišnjim izborima najboljih sportaša.

Prije nego krenemo, treba reći da je diverzitet sportova izrazito pozitivna stvar i apsolutno je poželjno da djeca mogu birati čime se žele baviti, odnosno ono u čemu se najbolje pronalaze i uživaju.

Međutim, izjednačavati sportove kroz ovakve izbore je potpuno nerealno i – bespotrebno. Teško je, obzirom na broj klubova, konkurenciju, težinu sporta, ali i mnoge druge faktore uspoređivati nogomet, rukomet i košarku, a kamoli pred nekakve „komisije“ ili „žirije“ stavljati odabir između županijskog prvaka u tenisu i državnog prvaka u kickboksingu?

Ali, što se uopće dobija tim izborima?! Zašto se ne bi dijelila gradska priznanja koja bi imala posebnu važnost i nagradili bi se svi koji su zaslužili? Ovim putevima se stvaraju rivaliteti bez ikakve potrebe. Stvaraju se prijepori, negdje veći, negdje manji, ali – svugdje. Krenimo od umaške situacije.

Rukomet je perjanica umaškog sporta već dugi niz godina, ali u posljednjem desetljeću oba su kluba, i muški i ženski, u elitnom državnom rangu. No, ove godine karate je uzeo čak tri velike nagrade u tom gradu (oba spola mlade nade te sportaš godine) i to niti ne bi bio toliki problem da predsjednik Komisije nije predstavnik karate kluba?!?!

Drugi potpuni nonsens je nagrada najboljoj ženskoj ekipi. Rukometašice su stabilan prvoligaš, a za najbolju žensku ekipu odabrana je seniorska ekipa Sportsko rekreativne udruge „Olimpik“. Ostvarenje? Drugo mjesto na trail prvenstvu Hrvatske. I to bi bio sasvim pristojan uspjeh da se nisu prijavile dvije (2!) ekipe. To se dogodilo u Umagu, europskom gradu sporta za 2017. godinu.

I dok su to u Umagu napravili zaista ofrlje, bez jasnih kriterija i vjerojatno s dozom prikrivenog nepotizma, u Labinu je izbor sportaša doveden do granice savršenstva, pa svejedno ostavlja goruk okus u ustima nekih. Iako to od nje nikad nećete čuti, možete li zamisliti kako se osjeća trostruka državna prvakinja u atletici (!), koja nije najbolja sportašica svog grada u toj godini?

Nives Jelovica je genijalka, tu nema spora, ali je činjenica da je više atletskih klubova u Hrvatskoj nego država koje se bave ženskim boćanjem u svijetu. Zbog toga, uspoređivati Nives Jelovicu i Ivanu Knapić je potpuno bespredmetno i nema nikakvog smisla.

Zašto se primjerice ne bi održao Dan labinskog sporta na kojem će biti nagrađeni i Nives Jelovica i Romano Grižančić, i Ivana Knapić i Ervin Kiršić. Sva četvorica su apsolutno zaslužili priznanje od grada čije ime pronose kroz državu i šire.