SHARE

Prvenstvo još nije okončano, biti će sljedeće nedjelje u danu koji apsolutno ništa ne odlučuje osim o poziciji broj pet. Hoće li je zadržati Lokomotiva ili će prepustiti tu čast Gorici?

Tri su se momčadi ove godine izmjenjivale u prijetnjama Dinamu. Osijek, Rijeka i Hajduk. I niti jedna od njih nije iskoristila jednu od najlošijih Dinamovih sezona. Sezonu prepunu turbulencije, negativnih rezultata, podbačaja i kikseva, krivo procijenjenih “pojačanja”, smjena trenera i još mnogo toga što bi ozbiljni klubovi u ozbiljnijim ligama iskoristili. No, Dinamu u konačnici ništa od toga nije smetalo da dođe do novog naslova. Zašto ostatak društva to nije iskoristio?

Osijek u prvom redu jer je apsolutnu ovlast po pitanju prve momčadi i struke masno platio trenerskom kadru Nenada Bjelice. Dva miliona eura koliko iznosi godišnja plaća stožera Nenada Bjelice veći je iznos od onoga što u Italiji potroše na Tudorov i Jurićev stručni stožer. Davanje “managerskih” ovlasti Bjelici razbilo se Osijeku o glavu u posljednja tri kola kada je Bjelica sam sebi “pucao u nogu”.

Vrlo vjerojatno željan napuštanja Osijekove klupe, no napuštanja na način da dobije a ne da da otkaz, kako bi naplatio posljednju godinu za koju ima ugovor, Bjelica se krajnje nepošteno ponio prema klubu. I zato je momčad poražena od Rijeke, nije uspjela svladati Istru i “prebijena” od Dinama u situaciji u kojoj su imali sve u svojim rukama. Hvala Nenade mogu slobodno izgovoriti “Lege” nakon odlaska Bjelice i nadati se da se više neće vraćati na kormilo Osijeka.

Rijeka je prijetila Dinamu. Prijetila, ali samo prijetila. Momčad koja primi 51 pogodak (slovima: pedeset i jedan), nigdje nikada nije osvojila naslov prvaka. Jer je to nemoguće. Na stranu sve ostalo. Na stranu što su Riječani od Lokomotive i od Hrvatskog Dragovoljca izgubili, odnosno posijali jedanaest bodova. Na stranu što su Dinama i Hajduka po dvaput imali u konopcima, a nisu uzeli ništa. Na stranu sve. Rijeka nije bila momčad koja može do naslova prvaka. I kraj!

Hajduk, čitaj Marko Livaja, nije mogao sam. Tolika ovisnost o jednom igraču, o samo jednom igraču apsolutno nije normalna. Nije bila normalna ni u vrijeme Pelea, ni u vrijeme Maradone, a ni u vrijeme Ronaldinha, Messia i Ronalda. No, u Splitu su napravili takvu priču oko “zločestog dečka” hrvatskog nogometa, da je i Dambrauskasu i dalje vrlo vjerojatno milo i drago “što sa takvim igračem, momkom takvoga kalibra, nikada nije radio”. I to je jedino što smo dobili od Hajduka ove godine. Marka Livaju.

U konačnici, kad završimo priču, Dinamo je prvak jer su mu ostali to omogućili. Nije do naslova došao sam, već je došao nošen lošim nogometom u defanzivi igrača Rijeke, lošom politikom Osijeka i ovisnošću o samo jednom igraču kakva je bila Hajdučka sezona.

Ostal? Ostali su učinili ono što su mogli. Lokomotiva je napravila najveći iskorak u odnosu na proteklu sezonu. Gorica je krenula, pa stala, pa se opet pokrenula, dok je u Koprivnici pitanje samo “tko je luđi'”. Zekić je napravio u gradu Vegete totalan “raštalamenat”! Najprije je bio razočaran, pa je uletio u oduševljenje, a na kraju mu je pun k… svega! Ali to je Zoran Zekić. Mađioničar u suparničkom šesnaestercu i mađioničar u trenerskom poslu. Nek’ je nama Zekića!

Šibenik je pak odradio drugu sezonu bolje no što su očekivali. Okončali su je na osmom mjestu ostavivši iza sebe Puljane koji su ionako pretplaćeni na poziciju broj devet, dok je Hrvatski Dragovoljac bio prolaznik. Prolaznik bez novaca, prolaznik bez igračkog kadra, samo prolaznik…