Home ISTRA Nogomet GOST KOLUMNIST | Je li Hrvatskoj suđen naslov prvaka?

GOST KOLUMNIST | Je li Hrvatskoj suđen naslov prvaka?

SHARE

Portal TeleSport veliko je osvježenje na medijskoj sceni Hrvatske koju već dugo vremena hvata ekstremna euforija, a novinar Mihovil Topić je već neko vrijeme ponajbolji pisac tog portala prema našem sudu. Zbog toga smo i, uz njegovu dozvolu, prenijeli njegov tekst nakon jučerašnjeg prolaska reprezentacije u polufinale SP-a.




Nikad nisam vjerovao u koncept određene i nepromjenjive sudbine, unaprijed napisane priče u kojoj postupci ne utječu na ishod situacije. Međutim, epizode reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji lagano mi mijenjaju mišljenje; nekako mi se sve više čini da živimo u predeterminiranom svemiru u kojoj je suđeno da Hrvatska postane svjetski prvak.

Jer što god se dogodi na terenu, ipak uspije, nekako, završiti na našoj strani.

Savršena ilustracija toga je raspucavanje penala. Ljudi koji su svoju profesionalnu karijeru posvetili znanstvenom proučavanju upravo jedanaesteraca došli su do zaključka kako osjetnu prednost ima momčad koja šutira prva u seriji. Luka Modrić je došao na bacanje novčića bez da se ekipa na klupi unaprijed dogovorila što će izabrati, osvojio je pravo da bira i odlučio izabrati nešto što je u suštini pogrešna odluka. Pa ipak, Fjodor Smolov i Mario Figueira Fernandes su promašili svoje pokušaje, Danijel Subašić je odradio svoj dio posla i sve je nekako opet završilo na našoj strani.

Iako sretan, prolaz nikako nije nezaslužen. Možda je bilo gusto i možda je neplanirano trebalo potrošiti još jedan komadić resursa iz zaliha sreće, ali na kraju je bolja momčad prošla u polufinale. Bolja, treba priznati, tek za malu nijansu, jer Hrvatska protiv Rusijenije odigrala dobro. Pokazali su Vatreni želju i smirenost, ali nakon što ogulimo nekoliko slojeva euforije ko ovog velikog rezultata, ostaje jedna loša utakmica koju treba trezveno analizirati.

Jasno, utakmica je nosila veliki psihološki pritisak. U normalnim uvjetima Hrvatska je od ove Rusije jača za barem dva gola i ne bi trebala strepjteti oko toga hoće li lopta koju u raspucavanju šutne Modrić od stative završiti u golu ili će se odbiti izvan njega. Ali kada si jednu utakmicu udaljen od borbe za medalje sve postane malo teže jer ulog postaje sve veći. Međutim, iste taktičke stvari se ponavljaju već neko vrijeme i sigurno nisu slučajnost koja se može objasniti važnošću trenutka.

Hrvatska u pravilu teško stvara šanse iz kontinuiranog posjeda, unatoč tome što imamo nevjerojatno kreativan vezni red. Nedostaje nam prave strukture u posjedu, odgovarajuće geometrije koja će pružiti opcije u igri ,što papagajski ponavljamo već duže vrijeme. Jasno, Zlatko Dalić je tu u hendikepu jer je relativno malo vremena na klupi reprezentacije zbog toga što je HNS vrijeme gubio na izbornike koji su nedorasli polufinalistu Svjetskog prvenstva i koji nisu imali znanja kako razviti igru. Ali usprkos tome što krivica nije u potpunosti njegova, problem je i dalje prisutan i bolno očit. To su pokazale pripremne utakmice, potvrdila je Nigerija, a definitivno istaknule Danska i Rusija, te taj problem treba riješiti prije nego ostanemo bez sreće.

Stravično predvidljivi

Dalić se odlučio za pristup iz utakmice s Nigerijom i nije dobio ono što je tražio. Zapravo, potvrdio je zaključak iz te utakmice da takav pristup nije rješenje hrvatskih problema u postavljenom napadu. Gurnuti četvrtog napadača u igru možda zvuči obećavajuće, ali napadač viška ne znači automatski biti ofenzivniji i opasniji u zadnjoj trećini. Posebno zato što u takvom rasporedu snaga imamo dodatnih problema u donošenju lopte u zadnju trećinu zbog manjka strukture u posjedu unutar prve dvije faze distribucije lopte. Rezultat su napucane duge lopte kao manjak jasnih rješenja za odigravanje.

Ako ne računamo vratare kojima je takva reakcija često nužnost, Hrvatska je protiv Rusije pokušala nevjerojatnih 87 dugih lopti — čak 35 više nego Rusija, kojoj je to temeljni način igre. Brojka je to koja zvuči nestvarno i koja je jasan indikator problema, jer smo je ostvarili protiv momčadi koja ne izlazi u visoki presing i čiji je pritisak jednostavan za probijanje. Dakle, stvar je naše geometrije i manjka rješenja kojih stvaramo.

Pošto je Vedran Ćorluka naš daleko najbolji dodavač lopte iz zadnje linije na klupi jer je daleko od optimalne forme, Dalić je odlučio riješiti problem primarne distribucije lopte spuštanjem Ivana Rakitića u zadnju liniju između dvojice stopera u neki oblik lavolpijane.

Luka Modrić je to pratio izvlačenjem na bočnu poziciju s koje je ulazio u sredinu iza leđa napadača, gdje je imao dovoljno prostora da primi loptu i nastavi igru. Isto tako, na taj je način Hrvatska imala asimetriju u posjedu lopte, tako da smo uspješno otvarali Šimu Vrsaljka na desnom boku.

Međutim, plan je ozbiljno manjkav, jer Modrić nema nikakve konekcije sa suigračima u sredini terena. Jednostavnije rečeno, Modrić nema kome dodati u sredini i mora ići desno, što naš napad čini stravično predvidljivim i laganim za branjenje. Tim više što Vrsaljko nije sjajan u napadačkim zadacima i jako teško može proći suparnika.

Protiv Engleske sasvim drugačije

Već sada znamo da Dalić neće igrati ovako protiv Engleske. Najprije zbog obrambenih aktivnosti, jedan od napadača (vjerojatno Andrej Kramarić) će na klupu, a u igru će zadnji vezni (vjerojatno Marcelo Brozović, možda Milan Badelj). Međutim, kako dodatni napadač ne znači da ćeš biti više ofenzivan, tako ni dodatni defenzivni veznjak ne znači da ćeš biti manje opasan. Tim više ako taj veznjak dodatno otvori prostor Modriću i Rakitiću za kombinatoriku.

No, i u tom slučaju je i dalje je problem struktura, samo ne više na prijelazu iz prve u drugu fazu posjeda, nego iz druge u treću fazu.

Modrić je fantastičan nogometaš, nevjerojatnog talenta i dominantnih playmakerskih sposobnosti. Ponovno je odigrao nevjerojatnu utakmicu, za nogometne udžbenike. Međutim, prečesto je ostajao bez opcija u igri, sam protiv svih. I ovdje u konkretnom primjeru opet ima loptu, ali nema kamo s njom jer napadači nemaju pravu strukturu. Rusija radi odličan posao s pet dijagonalnih linija kojima daje strukturu pritiska prema lopti i korekcija, ali problem su (situacija je nakon izlaska Ivana Perišića) Mario Mandžukić i Andrej Kramarić. Obojica stoje na krilu, nekoliko metara jedan od drugoga te imaju trojicu Rusa između sebe i lopte, što ih isključuje iz igre.

Takvo pozicioniranje zbilja nema smisla. Nikoga nema u halfspace zoni, blokiraju liniju koja se treba otvoriti za Vrsaljka i olakšavaju pritisak Rusiji prema Modriću koji eventualno može vratiti loptu prema Dejanu Lovrenu. Da stvar bude još gora, Modrić je doslovno jedini igrač u halfspace zoni na suparničkoj polovici, jer ni u suprotnom halfspaceu nema nikoga s obzirom na to da se troje ljudi natiskalo u centralnu zonu. Naravno, Hrvatska ne igra čisti pozicijski nogomet da su zone toliko važne, ali su jako dobar orijentir u tome koliko racionalno koristimo prostor i koliko Rusiji olakšavamo da se efikasno brani.

„Sretni smo i ponosni zbog pobjede, ali možemo još puno više“, izjavio je Kramarić poslije utakmice. „Mogli smo riješiti susret nakon drugog gola, a onda kasnije smo imali i sreće, ali sreće se mora imati. Što se mene tiče, može to još i bolje. Ne samo ja, nego svi jer znamo da nismo igrali bajno.”

Ponekad zbilja nema smisla gledati pobjedi u zube. Tehnički nismo pobijedili, ali danas je vjerojatno upravo takav dan. Ali nema smisla niti ignorirati probleme i uporno preskakati lekcije. Jer, kao što Kramarić kaže, možemo puno više i nismo igrali bajno.

Sve ove mane koje su očite i koje treba popraviti jer se ponavljaju već neko vrijeme odjednom prestaju biti toliko bitne. Naravno, to nije zato što se pamti samo rezultat i ništa drugo ne postoji. Uostalom, ne shvaćam zašto bi netko tko smatra da je rezultat jedino bitno u nogometu uopće čitao ovoliko dugačku taktičku analizu kad je ispis rezultata na teletekstu dovoljan. Te mane postaju manje bitne jer u polufinalu igramo protiv Engleske, suparnika protiv kojeg su nam šanse 50-50, a to nudi sasvim drugačiji način igre u odnosu na ove utakmice u kojima smo favoriti. Očekuje nas utakmica koja će biti sličnija onoj protiv Argentine nego utakmicama koje smo igrali s Rusima, Dancima i Nigerijcima, a to je kontekst koji sakrije ponavljajući problem strukture u posjedu.

A kako je krenulo, ne trebamo se bojati. Što god se dogodi na terenu, ipak uspije, nekako, završiti na našoj strani. (Tekst: Mihovil Topić, TeleSport)