SHARE

Do dolaska Pere Plavšića na Tivoli, Veli Vrh bio je godinama stabilan ili manje stabilan županijski prvoligaš. I u prvih nekoliko godina, recimo to tako, “snimanja situacije”, klub s Tivolia nije se odlučivao na neke velike korake.

Sačekali su da sazrije trenutak, da sazrije okruženje te su se prošle godine odlučili na povijesni iskorak. Na ulazak u međužupanijsko nogometno natjecanje. I nisu pogriješili.

Bilo je, naravno da je i ove godine bilo mnogo lutanja, no kada pogledamo statistiku više je nego uočljivo da među prvih petnaest igrača prema minutaži, samo Niko Bakjac i Josip Žgomba su na pragu tridesete godine života. Svi ostali su uvjerljivo mlađi što u konačnici za momčad s Tivolia znači da im je i budućnost donekle svijetla.

Za razliku od mnogih momčadi, na Tivoliu vratar nije osoba sa najvećom minutažom. Najveću minutažu ove je godine imao momak u kojega su mnogi sumnjali još prije godinu ili dvije godine. No, radom, zalaganjem i entuzijazmom, Ljubo Malobabić, stoper Velog Vrha, ove je godine napravio fenomenalan iskorak u svim pogledima nogometne igre.

Uz njega stopersku je poziciju držao već spomenuti Niko Bakjac, koji se nalazi i u našoj momčadi idealnih jedanaest, a koji je postigao i 6 pogodaka te je prvi strijelac Velog Vrha u protekloj sezoni. Danijel Benčić, pristigao ovog proljeća sa Olive postigao je pogodak manje, dok je Luka Miškulin u svojih 1500 minuta četiri puta pronašao put lopte ka mreži suparnika. I tu se krije trenutno najveći problem momčadi.

Ona trenutno u svojim redovima ne posjeduje rasnog strijelca, onoga koji će “garantirati” desetak do dvanaest pogodaka po sezoni. Na pragu te brojke bio je na Tivoliu Denis Bošnjak koji je postigao pet pogodaka, no na zimu skrasio se u Vrsaru. Ukoliko pronađu kvalitetno rješenje za “vođu napada”, onu pravu devetku, i dogodine možemo očekivati lijepu priču s Tivolia.

Antonios Fotios Araviakis jedini je stranac na području županije čije je dovođenje, pokazalo se, imalo smisla. Svoje je mjesto pronašao u početnoj jedanaestorici lige i to samo iz jednog jedinog razloga. Zaslužio je! No, pitanje je hoćemo li ga i dogodine gledati na desnom boku društvanca s Tivolia.

Vratar Patrik Vujica, njegov brat Borna, kao i Enver Kunić, već su dugi niz godina članovi društva s Tivolia, pa su vremenom postali i zaštitni znak momčadi, a tako će ostati i ubuduće. Bez njih trojice mnogo toga dobroga što se u samom klubu događa, vrlo se vjerojatno i ne bi dogodilo. Oni su ona pokretačka snaga same momčadi.

Najveća su nepoznanica za samu budućnost Irian Beviakva i Mihael Maras. Dva osamnaestogodišnjaka koji su već dvije godine uključeni u rad sa seniorskom momčadi i ove su godine dali svoj doprinos klupskim rezultatima. No, pitanje je da li i nadalje ostaju dio momčadi. Mihael će na fax u Zagreb, a za Iriana postoje određeni upiti susjednih klubova.

Ostankom Ante Škare i Antonia Vukovića barem će određene stvari biti mirnije u pripremi sljedeće sezone, no u samu pripremu treba krenuti na vrijeme. Naime, kadar sa kojim je ove sezone raspolagao dvojac Buser-Popović kvalitetan je, ali nije širok. I ta bi širina uz već opisanu potrebu za rasnim strijelcem dogodine mogla predstavljati najevći problem.

Znamo svi da je druga sezona uvijek puno kritičnija od prve. Vjerujemo da je to jasno i Peri Plavšiću, tvorcu ovog i ovakvog Velog Vrha.