SHARE

U prethodnom smo članku dali osvrt na donji dom netom završene Prve ŽNL, a inventuru nastavljamo člankom o gornjem domu. O momčadi Banjola napraviti ćemo posebnu priču.

Na sedmo se mjesto ovogodišnjeg takmičenja na kraju plasirala momčad Istre Pula. I oni su na polovici proljeća ostali bez stručnog kadra, pa je ponovno uskočio, kao i mnogo puta do sada Stevo Dabić, no nekih velikih promjena na bolje nije bilo.

Istra Pula je u sezonu na jesen ušla prilično loše, no kako je vrijeme odmicalo rezultati su bili sve bolji i u jednom su trenutku predstavljali najveće iznenađenje ovogodišnjeg natjecanja. No, ipak, tijekom zimskog prijelaznog roka ostali su bez nekolicine igrača, pa je bitka do kraja prvenstva postala mučenje.

Shvatio je to i Ivan Crljenica koji je momčad uveo u prvenstvo, no, nakon pet poraza za redom, došlo je vrijeme za njegov oproštaj od momčadi. Od pulske momčadi nikada ništa pretjerano ni ne očekujemo. Ovaj je klub i nadalje podstanar, seljakaju se gdje i kako stignu i pravo je čudo da uopće još i djeluju na nogometnoj karti. Ne zaboravimo ni to da je ovaj klub nasljednik prvoligaške Istre, pa onda otud valjda i njihov inat i želja za opstankom. I da, da ne zaboravimo, njihov je član Robert Vijatović, ove godine najbolji igrač županijskog ranga. Onaj tko ga je gledao uživo, zasigurno će se složiti sa time.

Vinežani su konačno dočekali ulazak u “elitni” županijski rang. Momčad kojom rukovodi Fatos Hoxha, u prvom dijelu i kao igrač, u nastavku sezone samo kao trener, ugodno je iznenađenje ovogodišnjeg natjecanja. To bi svakako rekli svi oni koji ne prate županijski nogomet. Iskra naime, nije iznenađenje. Ne može iznenađenje biti momčad koja je satkana od kvalitetnih igrača skupljenih diljem Labinštine i ne može iznenađenje biti momčad koja se gotovo na profesionalan način odnosi prema svojim obavezama.

Prema svim obavezama, osim prema medijskim. Naime, Iskra je jedini klub koji je ove godine zatvorio vrata IstraSportu isključivo i jedino zbog napaljenosti njihovog predsjednika kluba na našeg novinara zbog jednog članka nastalog nakon prekida utakmice protiv Banjola. Potrebno je, očito, svojevrsno “odrastanje” i u tom klubu od strane rukovodećih osoba, pa kada se to dogodi Iskra će za sve dobiti više no solidnu četvorku. Ovako, poklanjamo joj ocjenu “dovoljan”. Dovoljna im je.

Nino Kos poveo je momčad Žminja u novu sezonu od koje su u klubu očekivali mnogo više. Jer jesen je bila fenomenalna. No, kada je na proljeće došlo do problema sa petoricom-šestoricom igrača, što zbog obaveza, što zbog povreda, došlo je i do pada momčadi iz Žminja. I kako to inače i biva, došlo je do smjene trenera. Kao i uvijek kada do smjene dođe, ona je i ishitrena i nerealna i nepotrebna. Kos je radio dobar posao u Žminju dok je momčad bila kompletna. No, dobro…

Žminjci su se nakon toga odlučili za Manuela Pamića koji je, budimo iskreni, donekle probudio momčad i osigurao joj da se u konačnici plasira na petu poziciju. Jel’ ta pozicija realna, jel’ ovogodišnji rezultat mali podbačaj? Vrlo vjerojatno poznavajući “žminjsko stanje duha” i je, no ne bi treao biti. Momci su odigrali solidnu sezonu, a na realne i objektivne stvari koje su im se dogodile teško je utjecati.

Ono što se dogodilo Žminjcima, dogodilo se i momčadi sa Suhače. No, sa potpuno suprotnim rezultatom. Nevjerojatna je činjenica da je Damir Buršić tijekom proljeća u prosjeku imao 13-14 igrača na dispoziciji, od čega je jedan uvijek bio rezervni vratar Dean Perković. No, ono što je društvance sa Suhače ostvarilo je nevjerojatan uspjeh. Četvrta pozicija, samo bod iza trećega, još je jednom dokaz da u principu malo toga u ovom rangu natjecanja ovisi o trenažnom procesu, o kvantitativnom broju igrača.

Ako imaš srce, i ako imaš dio onog nekakvog “špirita”, a u Savičenti toga imaju napretek, onda se dogodi ovakav rezultat na kraju. Mauro i Matija Mišan dva su momka čija imena moramo spomenuti u osvrtu na Smoljance Slobodu. To je duet koji je svojom inteligencijom, ponekad svojom improvizacijom, vukao, ali doslovno vukao momčad do ovih visina. Ono što im mi želimo je da na tom tragu ostanu i dogodine, ali naravno, sa još ponekim igračkim imenom u svlačionici. Čisto da njima bude lakše.

Borbu sa kadrom imao je i Vjekoslav Dorčić, trener Funtane. Kada su bili kompletni bili su moćni. Osjetila je to i Pazinka Pazin u polufinalu Kupa. No, bilo je i onih trenutaka, a takvih je bilo podosta, kada je nedostajalo pet ili šest standardnih prvotimaca. Stoga je pozicija broj tri, u konačnici sa velikim zaostatkom za vodećim dvojcem i realna. Nikako ne smijemo zaboraviti i finale Kupa NSŽI, utakmicu koja je pokazala da je kompletna Funtana zaista moćna Funtana. Pa nek’ kompletniji budu i sljedeće sezone, no kako stvari stoje, u ovom rangu natjecanja.

Ližnjan ambiciju za višim rangom natjecanja za sada nema. Šteta. Jer momčad sa kojom je raspolagao ove sezone Zoran Moravac zaista je kvalitetna. Imati u kadru Tonia Pavića, Igora Todorova, Sašu Uroševića, Davora Licarda, Franu Jelenića, te po osobnom sudu potpisnika ovih redaka i ponajboljeg igrača lige Dinu Baldea, je zaista priviliegija za trenera.

Tu privilegiju Moravac je savršeno ukomponirao, posebice u proljetnom dijelu kada su nakon dva remija na početku proljeća zaredali sa 11 uzastopnih pobjeda. Naslov prvaka nije im bio daleko, obzirom na poneki “kiks” Banjola, no ipak ove su ga godine momci s Prematinke i te kako zaslužili. Ližnjanu ostaje nada, a sigurni smo i želja, da ostanu na okupu i u narednoj sezoni, a ako ostanu na okupu zasigurno će biti prvi kandidat za titulu najbolje momčadi u županijskom rangu natjecanja.