Home ISTRA Ostali sportovi KOLUMNA PETRA NIKOLIĆA | Nova moda u sportu

KOLUMNA PETRA NIKOLIĆA | Nova moda u sportu

SHARE
Petar Nikolić

Je li sportska psihologija još jedno pomodarstvo ili ima nekog smisla? Traže li sportaši danas psihologe iz nekog objektivnog razloga ili, kao i sve drugo danas, ni oni više nisu frajeri kakvi su nekad bili i bez veze njurgaju? Moje će teze, naravno, biti subjektivne.

Ipak, ja jesam sportski psiholog, posvetio sam život radu sa sportašima i meni je u interesu obraniti svoju struku. Vi ćete možda dobiti odgovor ako je sportski psiholog pravo mjesto za vaše dijete, ili za vas. Dobrodošli u 2019., prije svega. Ne tako davno, 90-ih godina prošlog milenija, kad sam se ja počinjao baviti sportom, puno je toga bilo puno drugačije u sportu i životu.

Imali smo 2 TV programa, nekima je Commodore 64 skupljao prašinu jer smo se svi igrali na ulici i u šumi, klub koji je imao šljunčano (kameno) pomoćno igralište bio je bogat, sportskih dvorana je bilo valjda 5 puta manje nego danas itd. Čak je i „Petica“ krenula kasnije u mom životu. U tim uvjetima svi koji nisu bili baš antitalenti, bavili su se nekim sportom. Zapravo, koja je bila alternativa?

Danas je konkurencija treninzima sportova po raznim hrvatskim ne-uvjetima, blago rečeno ojačala. Utrku vode društvene mreže i općenito pametni telefoni. Slijedi Play Station. Pa TV s 376 sportska događaja tjedno u izravnom prijenosu. Općenito je sve veća komocija u kojoj kao društvo živimo uzrokovala da nam se ne da kao i nekada trpjeti nelagodu i da uglavnom tražimo lagana rješenja. U isto vrijeme, potraga za sljedećim velikim sportašem ušla je u osnovne škole i internet je prepun malih Maradona i Jordana kojima još uvijek mama navlači čarape.

Što to znači za sport danas i za sportsku psihologiju? Po mom mišljenju znači da su danas mladima saznanja dostupnija ranije nego ikada do sada. Za tu gomilu činjenica koja ulazi u njihove glave, oni su jednako nespremni kao što smo i mi bili prije nekoliko desetljeća. Čitaju o drugim sportašima koji rade dobre i loše stvari, ali danas tu razliku sami sebi tumače u mraku sobe i uz svjetlo pametnog telefona, bez paske roditelja.

Isti ti mladi sportaši, bez obzira na godine, dostupni su javnosti od prvog trenutka kada naznače da bi mogli „biti nešto“. Jadni, ne znaju ni tko su, a već čitaju o sebi u medijima. Dio istog svijeta, roditelji također uglavnom ne znaju glumiti sustav odgoja mladog sportaša. U najboljoj namjeri dodaju pritisak ili čine previše pa uzimaju samostalnost sportašu. Kako i naći mjeru kad su emocionalno iznimno angažirani oko svog djeteta, što je i normalno.

Kako znati sve to kada u klubu nemaju podršku i kada im se nekad čini da su sami protiv svih na putu odgoja vrhunskog sportaša. Treneri u klubovima usamljeni su jahači čije obrazovanje, uloženi trud, traženje izvora znanja i posljedično, znanje, ovisi samo o njima. Neki, jako rijetki, nezaustavljivi su radnici, ulažu u sebe i sportaše i bore se s vjetrenjačama te ostavljaju oko sebe bolji svijet. Većina odrađuje posao. Klubovi životare, savezi ne mogu, država nema.

Vratimo se na početak i pitanje čemu sportska psihologija? Pa neki su ionako uspjeli. Evo ga Luka Modrić je čuvao ovce, otpisali su ga gotovo svi i on je uspio. Kostelići su uz dovoljne zalihe pancete pobijedili alpske gigante, a imamo mi još primjera i to svaki dan nove. Ne dopustite da vam ti veliki sportaši zamute um i pogled. Na jednog takvog, stotine ili tisuće koji su mogli, nisu uspjeli. „Ubio“ ih je sustav ili nedostatak istoga, ubio ih je ambiciozni roditelj, nestručan trener, nedostatak podrške, oteo ga je sportu Play Station… tko zna? Svima njima nije mogao pomoći sportski psiholog jer ne hodamo okolo s čarobnom prašinom.

Neki od tih koji su već izgubljeni, a možda su stali korak do cilja, možda bi napravili taj korak da su ustrajali još malo. Možda bi uspjeli da su znali zadržati fokus. Da su bolje kontrolirali emocije, možda danas ne bi bili sprdnja u svom selu. Njihova velika motivacija bi danas možda bila iskorištena u dresu reprezentacije. Da im je netko stručan objasnio da je trema normalna i naučio ih kako se nositi s njom, možda danas ne bi pričali „kad sam ja igrao“ priče.

Baš zbog tih, među kojima je možda vaše dijete, susjed ili prijatelj, trebamo i sportske psihologe. Da kao stručne osobe educiraju trenere i roditelje, pomognu prebroditi tinejdžerske krize, formirati mlade sportaše, nauče ih kako se i na što fokusirati i još puno toga. Puno toga što je potrebno prije nego što se sportaši pojave pod svjetlima reflektora da bi mi za njih navijali, a o čemu gotovo nikad ne mislimo. Dovoljno će biti da se svatko od nas sjeti svog prijatelja koji bi sigurno uspio „samo da je imao glavu“.

KONTAKT: 092 117 0961 i info@perebellum.hr