Home Pogled s Učke Treneri, po tko zna koji put – i pobjede su porazi kad...

Treneri, po tko zna koji put – i pobjede su porazi kad se obraz pogazi…

SHARE

Ovog vikenda dobili smo tri različita maila u kojima se spominje susret mlađih pionira Istre 1961 i Jadrana. Da rezimiramo, susret je završen 2:2, a obilježila su ga dva detalja koja SE NE SMIJU PONOVITI.

Prvo, potpuno je nevjerojatno da se dogodi situacija u kojem Edin Šehić sudi utakmicu u kojoj sudjeluje njegov brat Asim. Doduše, tu se Savez može obraniti činjenicom da nije znao da će Asim Šehić u zapisniku zamijeniti “odbjeglog” Alena Šušnjića (op.a. trener mlađih pionira vratio se usred tjedna kući u Zagreb kada je shvatio da će američki dolari u Puli biti sve rjeđa pojava), ali kako objasniti postupak suca Edina koji s moralne strane mora obavijestiti Savez da će morati suditi utakmicu u kojoj će nastupati njegov brat.

Naravno, postoji i mogućnost da sudac nije znao, ali to ćemo ipak ostaviti kao najmanje moguću varijantu. Činjenicu da Asim Šehić nije uopće smio biti unesen u zapisnik utakmice ostaviti ćemo za veliki skorašnji intervju s Zoranom Peruškom, predsjednikom istarskog zbora trenera.

Drugi zabrinjavajući detalj je opisan čak i u zapisniku od strane delegata Dragana Jurića:

„U 47. minuti nije poštivan FAIR PLAY od igrača domaćih broj 17 kada je iz spuštanja lopte ista vraćena gostima, ali je uzima igrač domaćih broj 17 i postiže gol bez da je lopta u posjedu gostiju.“

E, u ovom slučaju velika pokuda domaćem treneru Asimu Šehiću. Na rezultatu 1:1, vjerojatno opterećen istim, donio je krivu odluku, dozvolivši da na gore opisani način povede 2:1. Imao je dvije opcije – prva je verbalno zaustaviti igrača koji namjerava postići pogodak, iako se radi o slučaju kada treba loptu vratiti protivniku, a druga, ako nije uspio u prvoj, je objasniti svojim nogometašima kako moraju sami sebi dati gol kako bi utakmicu vratili u egal.

Banalan je to slučaj i posve nebitan rezultatski, iako se vjerojatno roditelji i treneri neće složiti s time, a on samo dokazuje gdje Istra griješi sve ove godine u kojima nije sposobna stvoriti prvoligaškog igrača. Mnogo je malih igrača na poluotoku talentirano, ali zapostavljamo ono što je možda i najvažnije – izgrađivanje karaktera sportaša.

Prave se mali „manijaci“ kojima je stalo samo do pobjeda, na bilo koji način. I onda, kada ti dječačići dođu na „veću pozornicu“ gdje nema svesrdne pomoći sustava, na površinu isplivaju karakterne mane koje su im usađene bolesno ambicioznim vođenjem s klupe ili donesene na teren iz vlastitog doma. Nemojmo dozvoljavati da djeca plaču na terenu, nego im pokušajmo objasniti da su i pobjede porazi, kad se obraz pogazi, kako je to fantastično opjevalo Prljavo Kazalište.