Home Nogomet Istra 1961 VELIKI INTERVJU | Davor Radmanović: Nekad su glave nogometaša bile čistije

VELIKI INTERVJU | Davor Radmanović: Nekad su glave nogometaša bile čistije

SHARE
Davor Radmanović

Uhvatiti Davora Radmanovića ovih dana nije jednostavno. Labinska nogometna legenda postao je novi team manager Istre 1961, a u pola sata koliko smo sjedili za istim stolom, izmijenjivali su se „gosti“ koji su htjeli pozdraviti ili nešto upitati nekad sjajnog veznjaka.

Krenulo se s aktualnostima, odnosno s opisom posla kojeg trenutno vrši za pulskog prvoligaša: „Jednostavno, spona sam između igrača i kluba. Rješavam probleme koji nastanu i brinem se da igračima pomognem u dolasku, ali i o potrebama prve momčadi kao što su prehrana na putu, ali i sam put.“

Sa sadašnjosti skočili smo u duboku, ali značajnu povijest: „U Rudar sam došao 1970. i ostao sam do 1976. kad smo prvi put ušli u republičku ligu. Nakon toga sam otišao u Rijeku s 18 godina, bio sam profesionalac, ali nisam bio zadovoljan minutažom. U to vrijeme meni nije bio bitan novac, već samo da igram. Nakon druge sezone u Rijeci, dolazi ponuda Maribora, meni i Rovinježu Angelu Devescoviju, i oba smo otišli tamo. Međutim, 1980. htio sam odraditi vojsku, što sam morao te sam se prijavio tamo na vojni odsjek kako bi postojala mogućnost da me pošalju negdje bliže. I zaista, na tom odsjeku je bio navijač koji mi je objasnio da se otvorilo slobodno mjesto u Puli.“

No, nije sve išlo glatko: „Maribor me nije pustio. Naime, rekli su mi da odem na pripreme, a ja sam već bio odlučio da odlazim. Kako su svi igrači bili u grču željeći se dokazati novom treneru, a ja miran i bezbrižan, odigrao sam sjajne pripreme i trener je bio jasan – Radmanovića moramo zadržati. Kada smo pričali o nastavku suradnje, ja sam izmislio cifru deset puta veću od realne kako bi me pustili. Međutim, dok sam se u hotelu spremao za odlazak, iako su najprije rekli da ne mogu, oni su zaista došli s dvije torbe ‘love’ i rekli – evo, ostani.“

Iako u tom trenutku za mnoge suluda, ta je odluka bila veoma ispravna za Radmanovića, pokazati će vrijeme: „Rekao sam da više ne mogu odgoditi vojsku, jer sam znao da će me čekati, a što prije odradim, to je manja šteta za nogometnu karijeru. U Puli sam igrao i tunire za garnizon, ali i trenirao s Istrom. Međutim, moram reći da je Maribor imao pravo na mene. Tako je stajalo u ugovoru, ja sam primao plaću cijelo vrijeme u vojsci, ali sam bio igrač Maribora.“

I onda – „Afera Žoga“: „Da, baš u to vrijeme je Maribor zbog korupcije pao u treću ligu i tu sam ja postao slobodan igrač. Neću reć da me to spasilo, ali je sigurno usmjerilo moju karijeru. Tada dolazi dogovor s Istrom, prvu godinu je trener bio Aldo Drosina, a onda drugu je stigao Joško Skoblar. Ali, dva-tri kola u proljetnom dijelu je vodio Istru pa mu je došao poziv iz Rijeke i on je postao tamo novi trener. Već tad smo znali da ću na ljeto otići u Rijeku, koja me i prije toga tražila.“ Bila je to već 1983. godine kada Radmanović dolazi u grad na Rječini.

Tko je bio najbolji igrač protiv kojeg ste igrali? „Butrageno i Valdano su tad bili tek nadolazeći talenti, nisu donosili razliku kao kasnije u karijeri. Ali, moraš znati da je tad u svakoj momčadi jugoslavenske lige bilo barem nekoliko odličnih igrača. U moje vrijeme igrali su Dragan Piksi Stojković, Mehmed Baždarević, Dragan Džajić…Teško je tu reći tko je najbolji“, kaže Radmanović, a na pitanje o najdražem suigraču i treneru ne dvoji: „Jedno i drugo, Joško Skoblar.“

Prelazi razgovor polako u općenitije vode, pa legendu labinskog nogometa pitamo kad je otišao u Hercules, da li je osjetio razliku igranja u jugoslavenskoj i španjolskoj ligi: „Ma ne, bilo je taman. Naša liga je bila jaka, igrači nisu mogli otići do 28 godina i to je dizalo kvalitetu. Momčadi su bile dobre, ali i uigrane, ti si do devedesetih znao prvu jedanaestorku kluba prije sezone, eventualno još tri-četiri igrača koji će to nadopunjavati. Danas u prijelaznom roku dođe sedam igrača, ode osam, to je puno teže uigrati. Ali, bile su glave nogometaša čistije. Znao si da moraš tu biti do 28. godine i nisi se zamarao stvarima nevezanim uz nogomet.“

Na usporedbu reagirali smo pitanjem – žali li Radmanović što nije rođen 30 godina kasnije, da je danas onoliko uspješan nogometaš, osigurao bi egzistenciju mnogim pokoljenjima nakon sebe: „Uopće ne razmišljam o tome. Danas bih bio kvalitetniji igrač sigurno. Kvalitetnije bi trenirao, a i obzirom na video tehnologiju, mogao bi vidjeti svoje pogreške i ispravljati ih bolje. Ali, i mi smo odlično živjeli, bolje od onih prije nas. Danas ovi žive bolje od nas. No, ne žalim za ničim, svako vrijeme nosi svoje.“

Nadovezao se odmah Radmanović na ono što ga smeta danas kod nogometaša: „Nedostatak sportske ambicije. Ja nikad nisam trčao za novcem, nego iz treće u drugu ligu, iz druge u prvu, pa ako mogu u inozemstvo…Samo sam tražio sportsku stepenicu više. A, danas idu dečki iz prve u treću ligu za 100 eura više. No, svatko ima pravo odlučiti u svoje ime.“

Mladim sportašima kaže sljedeće: „Ovo što sam sad rekao je najveći savjet koji mogu dati, tražite mjesto gdje ćete igrati i napredovati, budite uporni i radite mnogo. Bez treninga nema napretka. Ako si ti pravi, novac će doći.“

Dolazeći pri kraju, na red je došlo Svjetsko Prvenstvo koje je trenutno u tijeku: „Gledao sam sve utakmice. Španjolci nisu igrali dobro nijednu utakmicu. Nije problem bila Rusija, nego to što nisu došli u formi, pa je stvorena zbrka oko smjene trenera, igrači su bili dekoncentrirani, ali i uz to, u deset utakmica protiv Rusije, vjerojatno bi devet pobijedili. No, nisu zapucali na gol.“

O srazu Hrvatske i Rusije ambiciozno kaže: „Protiv Danske je bilo nešto lošije, ali imate primjere iz prošlosti, nikad prvak nije odigrao spektakularno sve utakmice. Većinom jednu ili dvije utakmice odigraš ispod nivoa, a ključno je to pobijediti. Što se tiče Rusije, mislim da ne bi bilo njihovih ozbiljnih izgleda da se ne igra u njihovoj državi. Opet ću isto reći, mislim da u deset utakmica, Hrvatska bi pobijedila sedam, s time da ne govorim da bi tri izgubila, možda bi bili i remiji. Kvaliteta je na strani Hrvatske i u normalnim okolnostima mi pobjeđujemo.“

Za kraj, komentar VAR-a: „I pozitivno i negativno. Za neke stvari je plus, za neke je minus. Međutim, ne kontrolira se sve. Imate istu situaciju na dvije utakmice, jedan sudac pogleda, drugi ne i tu se stvara nesrazmjer. Dalje, gledamo penale, ruke, a ne gledamo aut ili korner. Iz njih isto može pasti gol, a to se ne gleda. I zadnja stvar, svakom je nogometašu njegova utakmica najbitnija. I tebi i tvojim klincima vaša i ovima na SP-u njihova. Zbog čega je utakmica SP-a važnija od kvalifikacija? Teško je napraviti granicu što je važno, a što nije. Kad bi bio svugdje, bio bi potpuno pozitivan. Ovako, ima mana.“