SHARE

Drugi razred županijskog nogometa, prema našem mišljenju, već dugo godina nije bio na ovakvo zavidnom nivou. Ako pogledamo kako su sudionici ove lige gradovi i mjesta sa izraženom nogometnom poviješću poput Umaga, Buzeta, Vodnjana, Štinjana, a da su ostale sredine, u velikom broju slučajeva  u posljednje vrijeme puno poradile na osiguravanju samih uvjeta za treniranje i rad, onda svakako konstatacija iz prve rečenice drži vodu.

Naravno da i u ovoj jeseni ima razočaranih kao što ima i onih koji su ostvarili rezultat kojemu se realno, pozitivno gledajući,  nisu nadali. No, to je sastavni dio nogometa. Ligu je u odnosu na proteklu natjecateljsku sezonu napustilo podosta klubova. Iskra, Mladost i Muntić postali su prvoligaši, dok je Polet zajedno sa Momjanom 1947 skliznuo u niži rang natjecanja. Svoje su mjesto stoga pod drugoligaškim suncem pronašli Umag, Buzet, Vodnjan, Štinjan te Valbandon koji se spustio iz “elite”.

I upravo su momci sa Bimbiane nastavili svoj slobodni pad. Mlada je to, ipak premlada i preneiskusna momčad kojoj, na žalost, prijeti i ispadanje u najniži rang natjecanja. No, ipak, činjenica kako u Klubu funkcioniraju omladinski pogoni kroz juniore, pionire, dvije momčadi U-11 i jedna U-9, daje svjetlo na budućnost valbandonskog nogometa.

U četiri se boda smjestilo pet momčadi. Plomin, Brtonigla Nova Vas, Štinjan, Puris i Kanfanar. Za dvije od njih moglo bi se reći da je sezona bila razočaravajuća. Kanfanar kao pretposljednja momčad natjecanja pamti i mnogo bolje dane, a kadar sa kojim raspolaže momčad Brtonigle prekasno je ove jeseni proigrao. Momčad Bojana Barića krenula je u natjecanje pobjedom protiv Plomina, koja im je za zelenim stolom oduzeta i od te su se situacije oporavljali punih mjesec dana. Nakon toga krenuli su i sa pozitivnim rezultatima, pa kako god okrenemo ipak će ih čekati puno vedrije proljeće.

Kanfanar je pak u potpunosti podbacio. Usporedimo li prethodnu natjecateljsku sezonu i ovu, ona lani izgleda kao iz najljepših mogućih nogometnih priča. Problem Kanfanara bile su domaće utakmice. U njima su poraženi i od Peruški i od Vodnjana i od Dajle i od Umaga, i tu se krije njihova, trenutna, pozicija broj trinaest. Pozitivan dio priče su tri omladinske kategorije pa eto, ni u Kanfanaru nema straha za njiovu budućnost.

Puris, Štinjan i Plomin su tu negdje gdje su i očekivali biti. Kao i Petrovija. Ne vjerujemo da kod njih ima razočaranja. Štinjanci dodatno i ulažu u omladinski pogon, što samostalno, što sa Velim Vrhom, a ostale tri navedene momčadi tu su da si skrate nedjelju i da malo pobjegnu od kuće. Kao i velika većina županijskih trećeligaša, tu su, da se i o njima ponekad nešto prozbori.

U gornjem dijelu ljestvice, od 7 momčadi, nalaze se tri koje imaju i određenu ambiciju napredovanja među županijsku “elitu”. Iako uvjete imaju i Kaštelir i Višnjan, sumnjamo da bi navedene dvije momčadi htjele iskazati želju za županijskom prvom ligom. I kod Kaštelira, a posebno kod Višnjana koji je već u povijesti pokušao sulude izlete u nepoznato, ova je liga ipak najidealnija za zadovoljavanje svojih ambicija i potreba. Rad sa juniorima kod Kaštelira, te sa U-11 i pionirima kod Višnjana, uz nedjeljno okupljanje seniorskih momčadi, više je nego dovoljno da svi budu zadovoljni.

Zadovoljni nikako ne mogu biti u Vodnjanu. Klub je to sa gotovo stogodišnjom tradicijom, i ne, nema straha da neće dočekati stogodišnjicu jer su konačno posloženi u svim kategorijama baš onako kako treba, no rezultat seniora je poražavajući. Momčad koja u svom rosteru ima vratara Radolovića, napadače Kruškića i Halitia, potpomognuta neuništivim Džijanom i Alibašićem, da ne spominjemo još i Topića, mladoga Marjanovića ili starijeg Podunavca te Kostadinovića, ne može biti zadovoljna sa sedmim mjestom. Ni gol razlikom od “minus 10”.

Preteški su to porazi koji su doživljeni od Umaga (6:2), od Purisa (4:0), od Petrovije (7:1), od Višnjana (5:0), da se ne bismo zapitali što to tamo ne štima. Uz omladinski kadar kojega su okupili za vodnjansku budućnost neće biti problema, no željeli smo ih gledati i ove godine u borbi za ulazak u “elitni” rang, jer tamo pripadaju.

Buzećani i momci iz Umaga, da je kojim slučajem prvenstvo gotovo, ostvarili bi plasman među županijske prvoligaše. Buzet sa četvrtog ili petog, a Umag sa drugog mjesta. Je li to realno? Pitanje na koje uopće ne treba tražiti ni davati odgovor. No, da ne bi bilo zabune, naravno da je realno i jedino ispravno.

Obje su momčadi konsolidirane u omladinskim pogonima, obje momčadi dolaza iz gradova sa nogometnom tradicijom i obje momčadi, na kraju krajeva, imaju i zadovoljavajuće objekte za borbu među “elitom”. Ne treba njihove rezultate posbno ni rezonirati, uspoređivati ih, tražiti im zamjerke ili pronalaziti podvige. Jedino što možemo poželjeti je da i nakon proljetnog dijela završe na pozicijama koje vode u viši rang natjecanja, pa da nam i županijska nogometna elita bude kompletirana onako kako bi i trebala biti.

Ostala je za kraj Dajla. Momčad koja je, bez pretjerano puno razmišljanja, bez kategoriziranja, ma bez navodnika, daleko najbolja momčad druge županijske lige. Samo ovoga ljeta, kada su preokrenuli svoj oblik razmišljanja i u Klub doveli vratara  Aleksandra Novakovića, zatim Alena Fabijančića koji je svoj profesionalni put tražio kroz Mađarsku, a u Istri nastupao i za Novigrad i za Jadran i za Buje, Nikolu Totića, nekadašnjeg igrača Sloge iz Ljubuškog, Rijeke i Novigrada, bilo je jasno da ne žele da im se ponovi lanjska sezona.

Dovedenima su priključili i Tana Tabara, Bernarda Ćosića, Ivana Matoševića i Tonia Najharta i njihova bitka je mogla započeti. Naravno, trebalo je vremena da se sve posloži, no u posljednjih su šest susreta ostvarili pet pobjeda i sa potpunim pravom nalaze se na diobi drugog mjesta. No, i njima kao i lideru, o kojima ćemo napraviti posebnu priču, viši je rang nedostupan. Neovisno o tome, trupe Hrvoja Lončarevića žele naslov prvaka.