Nekako sam uvijek osjetljiv na trenere. Uvriježeno je mišljenje da nitko od nas u bilo kojem trenutku svoje trenerske karijere, nema pojma o tome što radi.
Oni sretniji koje “igrom slučaja” zapadne nekakav rezultat, dožive trenutke u kojima će im “stručnjaci” morati priznati uspješnost s figom u džepu, odnosno priznaju im da imaju rezultat, ali isključivo zbog sreće, igrača, terena, sudaca, protivnika, k….a, palca…nikako zbog svog znanja.
Čitam intervju s Dalićem u kojem iznosi svoje stavove koji su sasvim logični, a njegovo viđenje stvari je legitimno pravo čovjeka nakon osvojene dvije medalje na zadnja dva svjetska prvenstva.
Nekako mi zvoni u ušima da u trenutku njegovog preuzimanja reprezentacije nismo baš bili u sjajnoj poziciji, ili se varam?
Nakon plasmana na prvenstvo koje nam u tom trenutku nije bilo na dohvat ruke i osvojene medalje, čovjek odradi smjenu generacija, na sljedeće prvenstvo krene sa 18 novih igrača i gle čuda, opet se vrati s medaljom.
Ali eto, nema pravo izjaviti da je Livaković trebao biti među top 5 vratara prvenstva, Gvardiol najbolji mladi igrač, a on među prva 3-4 trenera prvenstva. Nema pravo niti na stav da to smatra obezvrjeđivanjem Hrvatske reprezentacije, niti na odluku da odbije glasati na izborima FIFA-a zbog toga.
Već je znanstveno dokazano da “fejzbuk” služi za liječenje frustracija raznih “stručnjaka” i “stručnjakinja”, umnih titana i onih sa magisterijima šupljih priča, nabacanih floskula i niskih uvreda.
Oni intelektualno i stručno najdominantniji imaju nekoliko lažnih profila na društvenim mrežama, vjerojatno iz straha da će njihova intelektualna nadmoć toliko impresionirati neuk i priprost živalj, te bi on mogao taboriti ispred njihovih “habitata” u nadi da ih vidi ili dodirnu.
Svaki trener koji drži do sebe ima na brzom biranju nekoliko brojeva tih veleumova koji život provode u svom matrixu u kojem su oni na vrhu hranidbenog lanca.
E sad, kada jedan Dalić (koji je veoma uspješan po rezultatima) doživljava svakodnevno salvu uvreda i omalovažavanja nakon svake njegove izjave, što može očekivati neki drugi, manje uspješan trener?
Danas si baš svatko daje za pravo da uvrijedi i obezvrijedi nekoga putem društvenih mreža i na to gleda kao na nešto normalno. Nema tu neke rasprave, razmjene mišljenja, činjenicama potkrijepljenih zaključaka.
Kad god pročitam veleumnu tvrdnju da bi s igračima naše reprezentacije svaki trener osvajao medalje, odmah tog stručnjaka stavim na svoj VIP popis profila na društvenim mrežama. Ne želim si dopustiti da propustim bilo kakvu objavu, komentar ili status tih antropocentrista i sebi uskratim napredovanje u svakom pogledu.
Osobno mi je Bilić bio najomiljeniji i najkonkretniji izbornik. Ako se ne varam, on nije dao da mu novinari seciraju obiteljsku situaciju već da se bave svojim poslom sportskih novinara i izravno im je to davao do znanja.
Mislim da je na početku izborničkog mandata čak htio i odstupiti zbog toga. Intelektualno je bio superioran, školovan lik sa dobrim stavom, a tadašnjoj reprezentaciji je astronomski podigao vrijednost. A opet, ništa nije osvojio.
Što god nakon toga radio, svi “unas” bi jedva dočekali pad takvog čovjeka i liječili svoje frustracije i osjećaje manje vrijednosti.
Doći će tako i Dalićevo vrijeme, strpite se malo “stručnjaci”. Znam da živite od “cipelarki”, ali još uvijek nije vrijeme za njih. Pustite čovjeka na miru!
