Takvih ima malo, ali za one koji ne znaju, Vedran Biočić je najstariji aktivni igrač u Prvoj ŽNL. Naravno, ima nekih primjera koji nastupaju i s kojom godine više, ali krenimo duhovito – on je baš aktivan i na terenu – primjerice protekle subote bio je i strijelac prekrasnog pogotka.
Obzirom na to da respektiramo sve što je napravio u nogometnoj karijeri, ali i maksimalno pohvaljujemo njegov unikatni humor, zamolili smo ga za kratki razgovor na koji je pristao bez grama premišljanja, na čemu zahvaljujemo.
Stariji brat Biočić je od šeste godine igrao u labinskom Rudaru, a početkom 2000-ih odlazi na fakultet u Zagreb pa tri godine igra prvu zagrebačku ligu za Lomnicu. Nakon toga se vraća u Rudar nakratko pa odlazi u Jedinstvo Omladinac gdje igra dvije godine nakon čega ponovno 2010. se vraća u Zelenice.
Godine 2011. odlazi u „svoj“ Rabac gdje igra, i to uspješno na raznim pozicijama u momčadi, sve do danas. Punih 12 godina.
Nogomet od šeste godine. Je li ikad bilo dvojbi oko sportova ili je za tebe postojao samo nogomet?
Dileme oko sporta koji ću trenirati nikad nije bilo. Cijelo moje društvo iz naselja (Kature) se upisalo na nogomet. Sjećam se kao da je jučer bilo kad smo krenuli na prvi trening kod legendarnog Livia Lazarića.
Kada si odlučio da želiš ići na KIF? Je li tu bilo nećkanja ili si samo to htio?
U srednjoj sam odlučio da idem na KIF, više manje svi sportovi su mi išli od ruke (imao sam posebne simpatije prema gimnastici) pa nekako prirodno je bilo da se okušam na KIF-u. Druge opcije studiranja me nisu uopće zanimale!
Vjerojatno najteže pitanje. Nogomet igraš više od 35 godina, a i sam si trener – možeš li izdvojiti dva-tri trenera koja su ti ostala u najboljem sjećanju i zašto? Ili jednog možda?
Pitanje je zaista opako teško jer od svakog trenera nešto naučiš, ali izdvojit ću Livia Lazarića je mi je bio prvi trener i neke njegove izjave (bombe) se dan danas prepričavaju, zatim Vedrana Kovačevića ne zato jer mi je privatno izuzetno blizak i volim ga k’o brata već zato jer je vjerojatno najstudiozniiji i nogomet živi, radi i doživljava na sasvim nekom drugom nivou.
Također, moram spomenuti mog sadašnjeg trenera Vedrana Vlačića s kojim ću vjerojatno izdahnuti na igralištu (hahaha) pa će me imat na duši. Uglavnom, s njim ću završit svoj igrački put.
Fizički si sigurno spreman, paziš na to, ali što je s oporavkom? Primjerice, sada utakmice Prve ŽNL, ostavi posljedice ili si drugi dan „kao nov“?
Oduvijek pokušavam bit fizički što je moguće u boljem stanju. Pazim na prehranu (ništa ekstremno), pokušavam ostat odmoran prije utakmice.
Znam šta mi treba da bude svjež za utakmicu. Vjerojatno mi je apstinencija od sexa zadnjih par godina (hahaha) produžila igračku karijeru.
A što se tiče ‘day after’ s obzirom da odradim u velikoj većini slučajeva cijelu utakmicu, osim laganog muskulfibera nemam nikakvih tegoba.
Jedno pitanje koje smiješ preskočiti. Napravi najboljih 11 svojih suigrača, možeš nekoga i posjesti na klupu.
Previše suigrača sam prošao da bi izdvojio njih 11.
Dokad? Imaš 42 godine i zabijaš u Prvoj ŽNL, kakvi su ti planovi?
Kad me ljudi pitaju ‘do kad mislim igrat’ kažem da sam sad prestar za pustit. Ali, ovo je zadnja sezona sigurno.
Aktualna sezona, kako vidiš Rabac, sigurno neće biti lako, ali što prognoziraš?
A, borba za ostanak će bit sigurno. Cilj je osvojit šta je moguće više bodova. Nema nas baš puno u rosteru pa kad netko fali, to se jako osjeti. Kvalitetno pojačanje je teško dovest jer je takvih igrača malo i igraju za novac što je normalno, a kod nas baš nema municije.
Kad smo kompletni i raspoloženi onda možemo sigurno dobiti svakoga u ovoj ligi.
