Alexandr Dolgopolov (17. na ATP listi), Santiago Giraldo (ovogodišnji finalist Barcelone i polufinalist Masters 1000 Madrida), Leonardo Mayer (finalist Vina del Mara i pobjednik Hamburga u tjednu prije Umaga), Jurgen Melzer (nekad osmi tenisač svijeta) i Bernard Tomic (finalist Sydneya i pobjednik Bogote u tjednu prije Umaga, jedan od najperspektivnijih mladih igrača na Touru) otkazali su Umag, nije izgledalo dobro po turnir.
[1]
Ipak, Umag je uvijek u igri, pa je i ovogodišnje 25.izdanje ponudilo svoje posebne priče i preživjelo izazov kojeg nosi činjenica da je nastupio manji broj atraktivnih igrača. To su one priče zbog kojih se stadion punio. I dok se lani moglo vidjeti Richarda Gasqueta, poletnog Gaela Monfilsa, zahuktalog Fabia Fogninija i profesorski raspoloženog Tommyja Robreda, ove godine stadion je naprije napunila ekshibicija veterana (Ivanišević, Bahrami, Leconte, Muster), potom mladi talent Borna Ćorić, za kraj krunjenje bajkovitog povratka Pabla Cuevasa nakon ozljede.
Mogućnost da se na djelu vide talentirani igrači mlađe generacije poput Ćorića, Alexandera Zvereva, Jirija Veselog i Pabla Carrena Buste zaintrigirala je teniske sladokusce, jer upravo su tako u počecima karijere Umagom prolazili Rafael Nadal, Juan Martin Del Potro i razni drugi u karijeri uspješni tenisači.
Istina, nije bilo blizu poslovično borbenog Ivana Dodiga, kao ni bombardera Ive Karlovića, ali teško se prisjetiti kada su hrvatski tenisači dobitnici pozivnica tako hrabro nastupili poput Ante Pavića, Mate Delića i Borne Ćorića. Pobijedio je, doduše, Mate Pavić legendarnog Juana Carlosa Ferrera prije dvije godine, a 2002. godine Mario Radić iznenadio je Juliana Knowlea (potom izgubio od Ivana Ljubičića), a Željko Krajan probio se čak do polufinala (izbacio upravo Ljubičića), no ove godine nisu padali k’o kruške.
Ima nečega poetskog u putu do naslova Pabla Cuevasa. Ovoga tjedna dovoljno se reklo i o njegovoj ozljedi, i mukotrpnog povratku, i naslovu u Bastadu pred dva tjedna, kao i o zasluženom naslovu. Nije Cuevas postao zvijezda zato što je stigao do 40.mjesta na ATP listi što mu je uspjeh karijere, otišao je i dalje zacrtanim putem na challenger u slovačkom Liberecu gdje naslov nosi 80 bodova, 10 manje nego za polufinale Umaga i već je prošao prvo kolo. Dogodi se da takva manja atraktivna imena ne privuku publiku, pa ipak malo kome je u nedjelju u Umagu moglo biti žao da kvalifikant dolazi do kristalnog trofeja.
Kiša. Čitav tjedan turnir je vozio slalom sa vremenskim uvjetima, i na kraju treba reći da je zbog toga i posjeta znala biti manja, kako na stadionu, tako i oko njega. Subota je bila svoja priča, oba mečeva polufinala, kao i finale parova odgođeno je za nedjelju ujutro, a u nedjelju ujutro ponovno – kiša.
Ovoga puta smilovala se na vrijeme pa se polufinalu pristupilo nešto prije podna, iako je bilo predviđeno sat i pol prije. Vojska umaških „mrava“ vrijedno je do samog izlaska igrača na teren mijenjala zemljanu podlogu na terenu, „karjola“ ovamo, „karjola“ onamo, očajni teren je ipak pretvoren u igrivu površinu, oblaci iznad Umaga nisu prekidali mečeve kišom, ali su zaklonili sunce te su onemogućili veće vrućine što je usrećilo i igrače i gledatelje. Do kraja nedjelje teren je finale dočekao gotovo u „top formi“, finale nije ničim ometeno.
Trude se organizatori ponuditi nešto novo, treba zainteresirati posjetitelje. Luksuzni ATP restorani sa ovdašnjim specijalitetima zlata vrijede, Istria Gourmet Festival sa degustacijom hrane i vina pun je pogodak, ATP Dance Arena „profesionalizirala“ je zabavu, Grill & Fish područje nudi opuštenu atmosferu seoskih fešti sa ćevapima, pizzom, ražnjićima i slično, dok je Lime Bar unio još živosti svojim Open Air pristupom. Na neki način iz godine u godinu sve je manje atraktivnih tenisača (doskora su dolazili Đoković, Wawrinka, Ferrer, Verdasco, Davydenko, Canas…), a sve više razloga za dolazak u večernjim satima.
Ne treba sumnjati da će i iduće godine Umag ponuditi mnoštvo razloga da bude u centru pažnje, središte Istre tjedan dana. Tko zna, možda nas orgnizatori iznenade kojim Top 10 igračem, možda bi se uklopili Ernest Gulbis ili pak Milos Raonic kojega trenira Ljubičić.
[2]
Add Comment