Goran Mihovilović bio je zahvalan sugovornik i prije nego je postao kandidat za pulskog gradonačelnika. Dao je nekoliko intervjua našem portalu proteklih godina, ali sada su okolnosti bitno drugačije.
Zbog toga, složili smo novi set pitanja i postavili čelniku Stanoinvest Futsal Pule.
Treba li Goranu Mihoviloviću ova kandidatura? Kako je došlo do nje, je li se nešto dogodilo, neki moment kad si rekao – „ok, idem“ ili je to tinjalo?
Smatram da kukanje na kavama kako „niš ni kako rabi“ ne može išta promijeniti. Postoji jasna želja da svome gradu sa svojim suradnicima dam jedan novi zalet.
Predugo smo tapija, negativna energija i mentalitet PROTIV nas je ‘parkirao’ daleko od svega. Već predugo se događa svašta nešto, ljutilo me da sam okružen ogorčenim ljudima, da sam ispratio iz našeg grada veliki broj ambicioznih ljudi.
Ne pamtim kada sam čuo da je javnost u Puli prema nečemu pozitivna, da se nečemu raduje, da neku investiciju objeručke prihvati. Kad se baviš s toliko različitih stvari, brzo shvatiš da je potreban generalni reset.
Mislio sam da će netko drugi, ali na kraju shvatiš da se većina ljudi u politiku uključuje zato jer im ona treba. Možda je došlo vrijeme za one koji su realizirani, koji znaju, a ne treba im, nego žele iz nekih drugih pobuda od same potrebe.
“Sport nikada u našem gradu nije bio prioritet i na njega se gleda kao na rekreaciju”
Sezona u tijeku nije prema željama, mijenja li to išta u planovima SFP? Možeš li podijeliti s nama svoju viziju za budućnost Stanoinvest Futsal Pule i koji su vaši glavni ciljevi za klub u nadolazećim sezonama?
Bavljenje sportom na vrhunskoj razini ima svoje amplitude. Da smo zadovoljni dosadašnjim dijelom sezone, nismo. Ali mislim da nisu ni igrači.
Međutim, moramo biti svjesni da nam treba vremena u našem gradu da svi domaći igrači sazriju kao vrhunski sportaši, da mlađi koji dolaze i koji imaju talent usvoje taj pristup. Klub nije firma, ne nudi uvijek povrat na uloženo.
Ovdje se radi o ljudima, nema robota. Idemo dalje raditi, ako ove sezone ne uspijemo, a još možemo, idemo opet. Napominjem kako nam i kadeti i juniori igraju nacionalnu ligu, znači da su među deset ekipa države. Imamo budućnost, imamo i sadašnjost, a greške ćemo ispravljati. Osnova je stabilno financiranje, nakon toga pokretanje B momčadi u trećoj ligi radi izbjegavanja situacije u kojoj nam se gube mladi pulski igrači.
Moramo biti mudriji pri dovođenju igrača, nikada više klub neće dozvoliti treneru slobodu na tom polju. Posložili smo klub na nekih 80% željenog, znamo što fali, ali za to treba još malo veći budžet. Nadam se da će to sljedeće godine doći na barem 90% planiranog i da će naši mladi talenti krenuti s prvim minutama u trećoj ligi, i da ćemo iz svog kadra nastaviti stvarati igrače za prvu ligu.
Mnogi ne znaju, i u upravi KK Pula 1981, kluba koji u posljednje vrijeme opet raste, reklo bi se da ti uspjeh nije stran. Zašto košarka i očekuješ li ove godine ulazak u viši rang?
Košarka je prijateljstvo, predivni su ljudi u upravi tog kluba, moji pravi prijatelji i kako onda ljudima s kojima se družiš reći ne. Ne znam jesam li im donio puno, nešto možda jesam.
Nastojim pomoći oko nekom planskog financiranja, neke smo sponzore okupili, ne ide brzo s futsalom, ali košarka je masovniji sport, treba nam mrvicu vremena. Dečki su super, imamo dobru ekipu, trenera koji je čudesan lik, mislim da je zaslužio krevet u dvorani. Jako puno entuzijazma, volontiranja, ali ide.
Uvjeren sam u viši rang, ponosan sam i na mlađe kategorije koje su ušle u nacionalnu ligu. Košarka je sport našeg grada, ima tradiciju, mislim da treba težiti jednom klubu jer i dečki iz Stoje mogu pomoći i onda svi skupa stvoriti jednog premijerligaša s tendencijom da i u košarci napravimo međunarodni iskorak.
Ako sanjaš veliko, onda se imaš čemu nadati, ako se držiš sitnih stvari živiš u zoni komfora i nema naprijed.
Kakva je pulska sportska infrastruktura?
Fali svega, jako predugo. Ponajviše zato jer sport nikada u našem gradu nije bio prioritet i na njega se gleda kao na rekreaciju. To je danas biznis.
Pogledajte Poreč, nema vikenda da se neko natjecanje tamo ne odvija, hoteli puni, restorani rade. Danas Poreč ima proračun 30% manji od Pule, a tri i pol puta manje stanovnika. Njima sport nosi kao i turistička sezona. Za to morate imati dvorane.
Žalosno je da je Žatika u Poreču, a ne u Puli. Ako nam građani daju povjerenje, odmah krećemo s projektom montažne dvorane u Šijani. Nakon toga, dvorana gimnazija sa parkirnom kućom. Nipošto ne bi potrošili 18 milijuna eura na Pattinagio. To su suludo preveliki novci za jednu dvoranu. I za kraj razvoj Marsovog Polja, raspetljavanje urbanističkog plana, jasno definiranje zona.
Moja je želja na tom području napraviti dva nogometna igrališta, tenis dvoranu, centar borilačkih sportova i jednu ozbiljnu dvoranu. Sve to nadopuniti mini hotelom za kojeg ćemo naći investitora. Time bi riješili sve potrebe sporta u Puli na dulje vrijeme.
Uz to, sjesti sa Istrom 1961 i dogovoriti završetak gradskog stadiona natkrivanjem tribina. Sport ne smijemo gledati kao potrošnju, nego kao alat za stvaranje nove vrijednosti i razvoj talenata.
“Puli hitno treba jedna dvorana, za početak!”
Koje promjene ili poboljšanja smatrate najhitnijima u sportskoj Puli, posebno s obzirom na vašu kandidaturu za gradonačelnika?
Treba sjesti sa svim klubovima, vidjeti realne probleme individualnih sportova, koje talente imamo, što nedostaje. Kod momčadskih sportova znam problematiku, ali imam želju da sjednem sa svojim suradnicima koji će se baviti sportskom problematikom i sa svim tim ljudima koji dnevno operativno vode klubove, pa da vidimo kako dalje.
Imamo jedan veliki segment sportova na vodi, jedrenje, veslanje, ronjenje…njima isto treba dati ruku da pokrenu više natjecanja, da budu organizatori. Posebno ćemo se posvetiti svima onima koji budu domaćini raznih nacionalnih i međunarodnih natjecanja. U tom segmentu imamo enorman prostor za rast, ali grad mora biti partner, financijski i organizacijski.
Riješiti ozbiljno sufinanciranje sporta u Puli, ispraviti neke nepravde koje trenutno postoje u prikazivanju proračuna za sport. Jasno ćemo odvojiti objekte od sporta, plaćanje troškova dvorana od pomoći klubovima. Za početak, hitno jedna dvorana, rebalans oko financiranja i puno ozbiljnija aktivacija gospodarskog sektora oko financiranja sporta.
Što ako postanete gradonačelnik, imate li plan kako balansirati svoje obveze između vođenja futsal kluba i vaše političke aspiracije?
Klub će ostati moja ljubav, hobi, kada god budem u prilici ću i otići na neko putovanje s dečkima. Ali mojim izborom, svi klubovi postaju moji, posvetiti ću se problemu svakog kluba ili pojedinca u sportu kao da je dio Futsal Pule.
A moj klub mora napraviti onih dodatnih 10% iskoraka i nakon igračkih profesionalaca dobiti i administrativne profesionalce, minimum dvoje, da nastave s radom i razvojem kluba. Mislim da razvoj mog kluba može biti i pokazatelj da ima načina, znamo kako i kuda. Sada moji suradnici i ja to moramo prenijeti na druge, a ponajviše ambiciju i želju za nečim više, trebamo maknuti ljude iz zone straha i neizvjesnosti.
Kako vidite suradnju između sportskih klubova i lokalne uprave u Puli, i što se može poboljšati u toj oblasti?
Ponajprije moramo dati puno veće ovlasti Zajednici Sportova Grada Pule. Vratiti joj objekte na upravljanje, poticati na aplikacije na EU fondove, aktivirati školski sport.
Jedan od mojih planova je da sva djeca od 5 do 8 razreda u sklopu tjelesnog isprobaju sve sportove u Puli, ovisno o dobi. Moramo djeci bez dodatnih troškova za roditelje omogućiti da probaju i boćanje i veslanje i jedrenje.
Nije nogomet sveto pismo, moramo pomoći i onima koje mediji zaobilaze da djecu upoznaju sa svojim radom. Djeci će tjelesni odgoj biti zanimljiviji, svakog proljeća imati ćemo gradska finala natjecanja među školama u sportovima koje su naučili.
A, uvjeren sam da će efekt biti veći broj djece u klubovima, mogućnost klubovima da nađu neki talent kojeg bez toga ne bi nikada prepoznali.
Isto tako, kod naših umirovljenika, pokretanje gradskih liga kvartova, od briškule i trešete, boćanja, kuglanja, aktivirati ih, organizirati im redovna natjecanja i tako malo izvući ljude i preko zime da malo budu veseliji i nečim se bave.
“Vjerujem da na kraju mog mandata će Pula imati premijer ligaše u najmanje šest ekipnih sportova”
Koji su vaši planovi za financiranje sporta u Puli?
Kredite za objekte prebaciti ćemo na plaćanje gradu na teret komunalnog doprinosa što je i jedino ispravno. Te ćemo novce ostaviti sportu.
Objekte ćemo vratiti na upravljanje Zajednici sportova grada Pule i time samo na ime PDV-a ostaviti sportu blizu 400.000 eura. Uz određene uštede i na polju potreba za ljudima u PulaSportu, novac za sport će biti novac za sport. Zajednica će plaćati direkt troškove režija za dvorane i vjerujem da se tu krije jako velika ušteda. Sve to će onda ostati sportu.
Financirat ćemo značajan pomak u školskom sportu, pokrivati troškove putovanja za sva službena natjecanja u ekipnom i individualnom sportu, troškove liječničkih pregleda potrebnih za natjecanja, kotizacije za službena natjecanja i troškove službenih osoba za službena natjecanja. Na taj način planiramo olakšati značajno život klubovima, ali jednako tako pozvati svih da ukinu članarine djeci, da roditelji ne plaćaju dvaput, kroz porez i kroz članarinu.
Uz to, plan nam je pozvati klubove da im pomognemo oko nabave za opremu, da kroz zajednički nastup na tržištu značajno uštedimo i na tome. Kroz najavu dijela prihoda od parkinga, značajnijeg upliva TZ-a kroz veću boravišnu pristojbu (znači nečega što plaćaju gosti, ne domaćini!), a onda povrh svega okupljanje gospodarstva s jasnom uputom što smatramo društveno odgovornim poslovanjem, vjerujem da na kraju mandata Pula će imati premijer ligaše u najmanje šest ekipnih sportova i velike uspjehe u individualnim sportovima.
Svi moji zamjenici, pročelnici i direktori gradskih poduzeća morat će unutar prvih mjesec dana pronaći mjesto gdje će uz svoj posao i volontirati, bilo da je to sport, kultura ili socijalni programi. Da bi shvatili koliko je teško biti dio tog svijeta, moramo u njemu biti!
Kako biste ocijenili trenutnu podršku lokalne zajednice za sportske inicijative, i što planirate učiniti kako biste ojačali tu podršku?
Svi se žale na sporu administraciju, sporost sustava, ali onda mi možemo reći kako je jednako tako spora njihova želja za financiranjem sporta. Imamo mi puno talenata, jako puno, ali ljudi koji vode klubove su doslovno prosjaci.
Osjećaš se jadno moljakati okolo da netko uplati neki euro kojeg ne uzimaš sebi, nego plaćaš troškove da bi se neka djeca i seniori mogli baviti sportom. Onaj tko nije probao ne zna, ali osjećaj kada pošalješ 400-500 mailova i dobiješ tri odgovora je užasan. I to od tvrtki koje su kao velike, jake, tzv. kompanije. I sve to radiš da bi tuđa djeca napredovala, razvila svoj potencijal.
Ali, netko je to radio i za mene i meni je danas normalno da ja to radim dalje. Jer sve je izglednije da tih budala kao što sam ja ima sve manje. I onda istoj toj firmi društvo učini sve, promijeni GUP UPU, dovede vodu, struju, cestu, smanji komunalni doprinos, umanji PDV na pola.
Imate kao tvrtka mogućnost godišnje uplatiti 2% svojih prihoda na ime donacije sportu, kulturi ili socijali, a to vam je porezno priznati trošak. Kao novinar, pa i danas bih volio da porezna objavi koliko tvrtki to čini. Samo neki ukupni postotak.
Profit je, naravno, svakom kapitalu najvažniji, ali postoji i svijet van profita, a tamo žive svi prosječni ljudi, kojih je najviše. Moja je vizija jednostavna, ako tražiš od društva da ti posveti posebnu pažnju oko administracije, društvo će od tebe tražiti veću podršku na pitanjima općeg dobra.
“Gospodarski mi smo parkiran grad, nema nas ni na mapi”
Što najviše zamjerate aktualnom gradonačelniku? Što je definitivno moralo bolje?
Nisam osoba koja zamjera, nemam taj stav o životu. Mislim da naprosto nema kapaciteta za ovaj posao, nema dovoljno znanja, iskustva, upravljačkih sposobnosti.
I sada pred kraj mandata nabacujemo projekte kao kad hitamo drva na prikolici u boški. Važno je da su gori, pokle ćemo ben slagati. Moralo je sve bolje, imao je ogromnu podršku nakon IDS-a, ljudi su očekivali čuda.
Gospodarski mi smo parkiran grad, nema nas ni na mapi. Jedno je biti jako ambiciozan, a drugo nešto moći. I da budemo jasni, njega zanima nacionalna politika, njemu je ovo samo polazišna točka i to je rekao ubrzo nakon izbora.
Ako ti posao koji radiš nije jedini fokus, onda ne možeš dati 200% sebe. Mene ne zanima ni županija, kamoli nešto dalje. Fokus na Pulu i pun gas.
Izašli ste iz IO NSŽI-a, nekako naprasno. Biste li i danas to napravili?
Naravno da bih. Ja nisam za sastanke koji imaju formalnu snagu. U tim sustavima nema previše slobode, uvijek ima neki viši interes, neki dogovor prije i tu je na vama da dižete ruke.
Mene to nervira, ako ja nemam pravo promišljati, predlagati, ako sam slijep na zdrave oči, onda ja nemam što tamo tražiti. Nemamo sudaca, ali ukinemo obavezu da klubovi moraju dati dva igrača na edukaciju. To je recimo jedan primjer.
Ukidamo kadete kao obavezu, kadeti skoro pa nestanu osim kod onih koji moraju. Ja shvaćam kompromis, shvaćam i dogovore, ali ja nisam baš sklon tome ako vidim da su posljedice velike.
Darka jako poštujem i moj je iskreni prijatelj, a da zna što radi pokazuje sada u Rijeci. I vjerujem da se umorio pokušavajući održati sve iznad vode, da stvari funkcioniraju. Mislim da je bolje da sam se maknuo, stvarao bih i sebi i njemu samo probleme, ja sam onaj koji uvijek želi više i bolje.
A očito je većini dobro kako je. Onda je red da ne smetam.
Za kraj, u svojim istupima ste često oštri. Brinete li o tome kakve vam to „bodove“ donosi?
Kada kroz život ideš otvorenog garda, gledajući svakoga u oči, onda te to ne brine. Imam svoj obraz i spreman sam sve čuti i jednako svakome u lice reći. Laži, obećanja, mutnih voda, toga je toliko oko nas da se svi u tome utapamo.
Više maltene ni rodbini ne vjeruješ, jer svaku riječ važemo. Postali smo svijet u kojem nema poštovanja prema nikome, nekada su treneri bili svetinja, danas kolo vode roditelji na ogradama. Ako mislim da imam što za reći, onda ću to reći jasno i glasno, bez rukavica. Lažnjaka ima toliko da ljudima još jedan ne treba.
Ako netko smatra da sam pogriješio, moj broj je javan, zovite. Ali, neću govoriti da bih se svidio svima, to ne nosi nikakav pomak. Obožavam ljude koji mi se suprotstave stavom, imaju svoje mišljenje. Naučio sam puno od takvih ljudi. Više sam naučio od ljudi koji su me napadali, nego od onih koji su mi tepali. Niti sam najpametniji, niti najsposobniji, otvoren sam i učim od boljih, iskusnijih.
Ako smo spremni čuti kritiku i prihvatiti uz sebe pametnije od nas samih, tada imamo priliku rasti i dodatno napredovati na svim poljima. To je moja vizija Pule, okupiti sve najbolje na svim poljima, pa ajmo svi skupa.
Stranka, vjera, svjetonazor, bogatstvo nisu važni, samo naša volja za radom i želja da Pula opet bude lider napretka i grad s puno većim standardom svih stanovnika.
