Aleksandar Gavrilov je trener i tajnik Muškog odbojkaškog kluba Rovinj. Nakon još jedne relativno uspješne superligaške sezone, porazgovarali smo s čovjekom koji čvrsto stoji iza rovinjskog odbojkaškog ponosa.
Kako bi sportski ocijenio sezonu iza MOK Rovinj?
Sezonu bih ocijenio, od jedan do deset, neka jaka sedmica. Ovo je bila najbolja ekipa otkako sam ja trenirao Rovinj. Neke kockice su nam se posložile, uspjeli smo dovesti neke igrače za male novce, tako da smo imali solidnu ekipu.
Nažalost, nismo se plasirali u playoff. Ostaje žal za tim jer nam je za jednu pobjedu, odnosno dva boda, to izmaklo. Ali kad pogledamo cijelu sezonu, sami smo krivi. Ove sezone smo stvarno pobijedili neke ekipe koje nismo ni sanjali da ćemo ikada moći pobijediti.
S druge strane, gubili smo utakmice od ekipa od kojih nismo trebali. Bilo je tu i nekih naših pogrešaka, pa i sudačkih odluka, ali to je sport i tu nema puno filozofije. Generalno, zadovoljan sam sezonom.
Možeš li izdvojiti najljepši i najružniji trenutak sezone?
Za mene je najljepši trenutak sezone svakako pobjeda protiv Ribola Kaštela u Kaštelima. Rovinj ih nikada prije nije pobijedio u svojoj povijesti, tako da ta pobjeda puno znači i meni i momcima, a posebno meni kao treneru. Pobijediti tamo gdje i puno jače ekipe poput Mladosti ili Murse teško dolaze do pobjede, i to rezultatom 3:1, smatram jednim od najvećih uspjeha u svojoj karijeri, ali i velikim uspjehom za klub.
Najružniji trenutak bio je poraz od Varaždina, gdje jednostavno nismo ličili na sebe. To je sport, lopta je okrugla i takve stvari se događaju. Ne mogu zamjeriti momcima, mladi su i pokazali su da mogu igrati sa svakim. Taj dan smo jednostavno svi bili loši, a Varaždin je bio bolji. Pružili smo ruku i to je to, ali taj poraz će mi ostati kao najteži trenutak ove sezone.
Osim trenerskog dijela, u klubu obavljaš i tajničke poslove. Kako funkcionira MOK Rovinj danas, plovite li mirno?
Da, osim trenerskog posla, ne bavim se samo time, nego puno više od toga. U klubu sam praktički sve, što god treba. Tražim stanove, dovodim igrače, rješavam radne dozvole, doslovno radim sve.
Ne mogu reći da sam potpuno sam, imamo pomoć trenera Serđa koji pomaže u organizaciji kluba, ali i radi s mlađim kategorijama i pomaže u nekim stvarima, ali većinu posla ipak odrađujem ja. To sam prihvatio i tako funkcioniramo. Spomenuti moramo i trenera Damona koji odrađuje odličan posao s kadetima i juniorima.
Što se tiče samog funkcioniranja kluba, mislim da smo uspjeli izgraditi jednu sigurnu sredinu. Već petu godinu zaredom igramo u najvišem rangu hrvatske odbojke i zbog toga sam jako sretan.
Ne mogu reći da smo financijski stabilni jer imamo vrlo mali budžet za razinu Superlige. Najveći sponzor nam je grad i na tome smo zahvalni, ali u usporedbi s drugim klubovima koji imaju četiri, pet, pa čak i deset puta veće budžete, to je stvarno malo.
Unatoč tome, uspijevamo opstati i držati se u sredini tablice. Nadamo se da će u budućnosti netko prepoznati naš rad i pomoći klubu kroz sponzorstvo kako bismo napravili iskorak.
Važno je naglasiti da nikome ne ostajemo dužni. Naši domaći igrači su jako strpljivi i često čekaju isplatu do kraja sezone, ali uvijek sve podmirimo. Najvažnije je da klub ostaje stabilan i da zadržimo status u Superligi.
Dugogodišnji ste superligaši – što to Rovinj ima, a neki drugi gradovi u Istri nemaju?
Kad malo podvučemo crtu, više od deset godina klub igra Superligu. Mislim da smo kroz sve to postali uspješan superligaški klub.
Pomažu nam i Savez te određeni financijski izvori, ali generalno nemamo veliku školu odbojke za muške kategorije. Danas dječaci više ne treniraju odbojku kao nekad. Ipak, imamo djece, možda između 30 i 40 u klubu, i nastojimo to podići na višu razinu jer su upravo djeca budućnost kluba.
Vrlo je teško privući djecu u odbojku pored sportova poput nogometa, košarke ili rukometa. Ali zahvaljujući prvoj ekipi koja igra Superligu, i koja je praktički jedina u povijesti istarske muške odbojke na toj razini, još uvijek uspijevamo zainteresirati djecu.
Ove godine smo imali novih upisa i to nas veseli. Mislim da idemo u dobrom smjeru i da klub ima budućnost.
Koliko si već u Istri, kako je živjeti i raditi u Rovinju?
Iskreno, nakon šest ili sedam godina ovdje, već sam se potpuno naviknuo i stvarno mi je lijepo. Mirno je, ljudi su me prihvatili normalno i stvarno nisam imao nikakvih problema.
Mnogi me pitaju kako je biti Srbin u Hrvatskoj i jesam li imao neugodnosti, ali iskreno, nikada nisam doživio nijedan problem. Mislim da je ovdje generalno okruženje otvoreno prema svim nacionalnostima. Mene politika uopće ne zanima i potpuno sam izvan tih priča. Gledam samo sport i želim podići klub na što višu razinu, odnosno približiti ga profesionalizmu.
Realno, mi još nismo profesionalan klub, iako možda neki ljudi misle da jesmo. Daleko smo od toga i treba još puno stvari napraviti, prvenstveno po pitanju financija. Ne možeš biti profesionalan klub ako ne treniraš dva puta dnevno. To je prva i osnovna stvar. Ima još dosta prostora za napredak, ali mislim da idemo u dobrom smjeru pa ćemo vidjeti što će donijeti budućnost.
Stvarno sam prezadovoljan ovdje i potpuno sam se naviknuo na život. Došao sam iz Pančeva, koje je ipak veći grad i blizu Beograda, pa sam bio naviknut na gužvu i stalnu užurbanost. Ali ovaj način života mi danas iskreno jako odgovara i baš mi prija.
Što sad, što predstoji preko ljeta? Je li više-manje dogovoren kadar za sljedeću sezonu?
Preko ljeta ćemo pokušati složiti ekipu i mogu reći da je veći dio kadra već ostao na okupu. Tibor, kojeg smo doveli iz Osijeka, ostaje s nama. Već je pronašao posao ovdje, a ranije je igrao za Mursu. Uglavnom, više-manje svi igrači iz Rovinja ostaju.
Nažalost, dvojica Amerikanaca su otišla, kao i igrač iz Alžira. Jan Parsa iz Irana ostaje s nama, radit će preko ljeta i sigurno ostaje još najmanje godinu dana. Ostaje i Stefan Lopatić iz Srbije, koji se također ovdje zaposlio.
Sigurno moramo dovesti još dva igrača. Nadam se da ćemo financijski uspjeti izdržati sve to jer je situacija stvarno teška. Ljudi često misle da Rovinj kao turistički i bogat grad ima ogroman budžet za sport, ali kad im kažem koliki nam je stvarni budžet, ostanu iznenađeni, kažu da smo mađioničari.
No, ne želimo se žaliti, situacija je takva kakva jest i pokušavamo raditi najbolje što možemo. Važno je da igramo Superligu i da klub opstaje na toj razini. Što se tiče rostera, većina stvari je dogovorena. Trebaju nam još dva igrača i pokušat ćemo ih dovesti tijekom ljeta.
Kakve su ambicije u sezoni 2026/2027? Što prije svega želiš klubu?
Cilj nam je i sljedeće sezone ostati u Superligi, ali iskreno, želimo napasti i play-off. Ove godine liga je bila stvarno jaka, ali svakako ćemo slagati ekipu s ambicijom da konačno izborimo doigravanje.
Hoćemo li uspjeti, vidjet ćemo. Još čekamo vidjeti koja ćemo pojačanja dovesti jer nam nedostaju još dva igrača i to će biti ključno za sljedeću sezonu.
Što se tiče kluba, mogu reći da smo već postali stabilan superligaš, ali želimo da cijeli sustav funkcionira malo lakše i organiziranije. Nadam se da će i grad, kao i neki budući sponzori, prepoznati naš rad i pomoći klubu da potpuno stane na noge te da zajedno izgradimo ozbiljan sportski brend u Rovinju.
Mislim da je za cijelu županiju velika stvar imati superligaša i to je nešto vrijedno, ali još uvijek nismo dovoljno prepoznati. Nadamo se da će se i to promijeniti.
Ovom prilikom želim zahvaliti svima koji pomažu klubu, od restorana Dario, restorana Maslina, Mesnice Ante, Dental Implant Centra, restorana Grongo Alice, Grada Rovinja, Sportske zajednice Grada Rovinja, Valbruna sporta, našeg najvećeg sponzora Soul Fooda i svih ostalih koji su uz nas.
Ako sam nekoga zaboravio spomenuti, neka mi nitko ne zamjeri.
