Goran Paracki sugovornik je baš onakav kakav je i igrač – rijetko zahvalan. Porazgovarali smo s ovim rođenim Puljaninom zbog činjenice da je krenulo australsko prvenstvo, a da je on u sastavu Wellington Phoenixa nezamjenjiv, što ne čudi nikoga tko poznaje ovog veznjaka. Brojka od 189 nastupa u HNL-u dovoljno govori o njemu, na račun čega je i zaradio ovoljetni transfer u jedinog australskog prvoligaša koji dolazi iz Novog Zelanda.
„Brzo sam se priviknuo na Wellington, imam već svoju rutinu koju sam imao i u Puli, prvo kava pa sve ostalo“, kaže na samom početku Paracki pa nastavlja: „Mislim da se jedino neću nikad naviknuti na vjetar. Od sedam dana, pet puše. Nema nekih većih promjena, više-manje funkcioniram kao i doma, jedino nema mamine kuhinje“, simpatično rezonira.
Kaže da mu se smiješi svjetlija budućnost: „Da, za koji dan mi dolazi i žena tako da se i tome veselim. Živim u iznajmljenom stanu odmah u centru grada, imam svoj mir, treniram i to je to. Možda najveća promjena je to što mi je engleski jezik sada materinji. Iako, tu su Srbin Andrija Kaluđerović i Hrvat rođen u Australiji Dario Vidošić, pa s njim se družim svaki dan i tako se „odmorim“ od engleskog.“
Glavni grad Novog Zelanda, u kojem živi Paracki, broji oko 400 tisuća stanovnika, a neobična je samo klima: „Različita je nego kod nas, vjetar je često prisutan i tada zna biti dosta hladno. Sad je ovdje počelo proljeće tako da bi Novu Godinu trebali slaviti u kratkoj majici.“
Ipak, za život Wellington je sjajan, prema riječima pulskog nogometaša: „Baš ima neku dušu, imam osjećaj da sam ovdje par godina. Velika prednost grada je što je s tri strane okružen morem pa kad je lijepo vrijeme, prva opcija je otići negdje kraj mora popiti kavu ili pojesti nešto. Općenito, priroda ovdje je predivna, nije bezveze ovdje sniman Gospodar Prstenova“, nastavlja u duhovitom tonu Paracki.
Otkriva i nekoliko turističkih začkoljica: „Nisam još jeo u lošem restoranu. Kad hoćeš pizzu, imaš talijanske, za meso su najbolji argentinski, a kad želiš proći jeftiniji, tu nema konkurencije Azijatima. Prilično je skupo, zapravo sve je puno skuplje nego kod nas. Ako hoćeš iznajmiti dvosoban stan koštat će oko 500-600 dolara na tjedan. No, ima ljudi iz svih krajeva, najviše Azijata i Indijaca. Zasad imam samo pozitivna iskustva, samo neka tako i ostane.“
Vrijeme je da se dotaknemo i nogometa: „Klub je jako dobro organiziran, što se tiče svega. Imamo vlastiti trening kamp gdje nam nitko ne smeta. Na trening se dolazi sat i 15 min prije, na stolu te čeka voće, bademi, orasi i slično ako si gladan, nakon čega slijedi priprema za trening. Poslije treninga te čekaju suplementi i hladna voda s ledom za rekuperaciju. Sve što ovdje trebaš misliti je na trening, popratne gluposti ne postoje.“
Kako stojite s navijačima, imate li ih? „Da, navijači se zovu Yellow Fever, to su više-manje veliki zaljubljenici u nogomet i drugačije to funkcionira nego kod nas. Poslije domaće utakmice idemo na večeru svi zajedno, oni se druže s nama, traže potpise…tako da je stvarno lijep osjećaj, osjećaš se kao igrač, što nisam nikad osjetio u HNL-u. Na toj večeri oni biraju igrača utakmice pa su za prvu izabrali mene, a za drugu sam ušao u momčad kola pa mogu reći da sam jako dobro počeo prvenstvo, samo neka se tako nastavi. Pritisak je takav da bi i navijači i klub htjeli da uđemo u playoff, što znači da moramo biti najmanje šesti, a ja i vjerujem da to možemo.“
Kako smo se primicali kraju razgovora, morali smo spomenuti klub iz grada gdje je rođen – Istru 1961: „Naravno da pratim, čujem se s igračima i trenerima i ne mogu opisati koliko mi je žao što je klub u takvoj situaciji. Skidam im kampu, nije lako raditi u takvoj situaciji. Pobijediti prvaka u ovom trenutku ravno je čudu i za to su zaslužni samo trener i igrači, nitko više. Mislim da pojedine institucije moraju bolje raditi svoj posao, nedopustivo je da igrači ne dobiju plaću šest mjeseci i pritom se još moraju bojati hoće li nešto krivo reći. Zaštita igrača mora biti puno bolja i veća. Što se tiče odgovornih ljudi u klubu i izvan njega, ja stvarno ne znam koji je njihov cilj. Teško je to shvatiti, nadam se da će se brzo pokrenuti i naći rješenje.“
Dostupan, inteligentan i direktan – Goran Paracki se zaista i kao sugovornik ponaša identično kao i na terenu.
