Ne znam kako da započnem ovu kolumnu. Mozak mi daje stalno neke oprečne signale i ne znam kako ih protumačiti. Bilo je samo pitanje vremena kada će amaterski sport opet stati. Velika je to masa koja se svakodnevno kotrlja, čiji se svjetovi stalno sudaraju, a čija tijela u nepreglednom svemiru sportskih terena prijete armagedonom.
Nitko ne može potvrditi da su sportski kolektivi žarišta, ali osobno mogu potvrditi da se u takvim kolektivima izuzetno pazi na zdravlje svih učesnika. Vjerojatno više od svih ustanova gdje postoji takva masa individua istih interesa.
Kao trener u jednom amaterskom pogonu prepušten si sam sebi. Nema logistike, osim najosnovnije. Bilo bi super da je ima, ali moramo biti svjesni da je novac koji se od zajednice slijeva u klubove dostatan za ispunjavanje obaveza prema savezima (čast izuzecima), a da su svi ljudi u nekom amaterskom pogonu volonteri i da svoje slobodno vrijeme koriste kako bi nešto korisno napravili za zajednicu, za buduće generacije koje stasaju. Za to što rade, svim tim ljudima treba skinuti kapu, a zajednica im treba odavati priznanja jer rade ono što svi izbjegavaju.
Treneri u takvim pogonima žive za djecu s kojom rade, ona su im najbitnija i sve podređuju tome da uživaju u treninzima i da se na treninge uvijek i vraćaju. Ima i onih trenera koji su tu zbog vlastitih frustracija, ambicija i motiva. Takvima treba zabraniti rad s djecom neovisno o vladinim mjerama jer vjerujem da je djeci bez njih bolje. Ali, velika većina nas je tu da bi napravila nešto poizitivno.
Osobno sam na tjednoj bazi radio sa približno 50 sportaša od 5 do 20 godina, a moja odgovornost kao trenera bila je ogromna. Da, ogromna… Upravo iz razloga što sve ovisi o tebi. Ti si pedagog, psiholog, kondicijski trener, trener, fizioterapeut, andragog, liječnik, taksista, blagajnik, higijeničar, nutricionist, predsjednik razreda i redar….
Moji klinci sa kojima sam radio na dnevnoj bazi družili su se sa svojim vršnjacima iz svih škola u Puli, bili su u različitim grupama po raznim vrtićima. Njihovi su roditelji radili svoje poslove i kretali se među ljudima svakodnevno, ispijali kave u kafićima i marendali u restoranima (koji se uskoro zatvaraju).
Nakon te dnevne rutine, svi oni (indirektno i njihovi kontakti) dolazili su na moje treninge, a ja sam sve trebao posložiti tako da štima.
Puno sam se pitao u zadnje vrijeme zašto sve to radim?
Nije zbog novca sigurno jer on nije nešto. Nitko ti ne priznaje da radiš nešto hvale vrijedno (osim većine roditelja, naravno i djece), čak se niti ego ne može nahraniti time što radiš, svi te gledaju kao smetnju…Kada te vide i počnu s tobom razgovarati u sebi misle (“…što ovaj sada hoće, nije me briga, lovu ne dam …”).
Jednostavno, teško je naći sugovornika koji će te razumjeti kao trenera u nekom amaterskom omladinskom pogonu. Za profesionalne trenere mi smo neznalice i manje vrijedan živalj, za čelnike klubova mi smo nužno zlo (oslovljavaju nas još i sa “nemam vremena, ne pitaj ništa”), za razne saveze i organizacije mi smo “plati članarinu i vozi miško, nemam vremena za tebe i totalno si nebitan” čovjek.
Prečesto se u zadnje vrijeme preispitujem. Razmišljam o nekim svojim odlukama i jesu li one bile ispravne i vrijedne svega ovoga. Nisam još došao do odgovora. I danas, kada se nalazim u samoizolaciji, mozak mi radi kao i uvijek.
Bilo je očekivati da ću kao trener u amaterskom pogonu i u svom vlastitom projektu, sa 12-ak treninga tjedno, pokupiti negdje ovo “alijenovo čedo” kojim nam svima vežu ruke. Koliko sam se samo puta našao u razmišljanju zašto nisam stavio rukavi1ce na ruke za vrijeme treninga, dok moji golmančići pljuju u svoje koliko god sam i upozoravao da to ne rade.
Ali, golmanske rukavice imaju neraskidiv odnos sa pljuvačkom svog vlasnika, a i teško je s rukavicama zavezati 20-ak kopački tijekom treninga i poslagati rekvizite. Ali nisam ništa pokupio, nalaz je bio negativan, a samoizolacija je zbog kontakta s oboljelim. I što sada?
Opet prekid, odgoda kampa, ponovno preispitivanje samog sebe, a to je put za koji nikada nisi siguran gdje će te odvesti. Jedno je sigurno. Kada sve ovo prođe opet će iz svojih “jazbina” izaći treneri amateri, kupiti u svom trošku rekvizite i dezinficijense, naći ponekog sponzora za sportsku opremu i s osmijehom na licu prokomentirati novu frizuru svog pulena, baciti pošalicu za ispali zub, zavezati mu kopačku i treninzi mogu započeti…do sljedećeg “lokdauna”!
