Piše: Goran Vujica
Bilo je lako prije korone nama trenerima.
Odradili bi smjenu na poslu, a ako bi imali sreće da klub u kojem treniramo ima rasvjetu, stigli bi ručati kod kuće pa otići na trening. Došli bi kući prilično kasno i taj dan bi bili „spašeni“.
Potrebno bi bilo samo odraditi utakmicu subotom, a onda nedjeljom odmarati od napornog tjedna. A što ćemo sada? Imamo vremena napretek.
Poslije ručka sjednemo u dnevni i pokušavamo odužiti ispijanje kave. Čak smo zainteresirani za provedeni dan svojih ukućana, pohvalimo jelo i kuharicu. Odobravamo ženinu opasku i prijeko pogledamo klince koji se ne druže s nama već „đojstikom“ rješavaju svoje probleme.
Kao mač nad glavom visi nam trenutak kada ponestane tema za razgovor, a hladan znoj počne kliziti niz kralježnicu. I tada se ono neizbježno dogodi. Odmah nakon prvog dubokog supruginog udisaja znaš što slijedi.
Pomislim u sebi, možda se ne sjeti svega što sam svih ovih godina obećavao da ću učiniti čim budem imao vremena.
Ali, žene sve pamte, a popis je predugačak za ovu kolumnu.
Sjete se nepokošene trave, neofarbanih prozora, nezavršenih kućnih projekata koje sam zbog mira u kući uz neizbježno klimanje glavom prihvaćao i ljutio se na samog sebe što nikako ne stignem.
I čim završiš jedan, drugi osvane na začelju.
Pokušavaš sve kako bi ostao na površini, ali sve upućuje na to da ćeš završiti kao Leo u Titaniku. Primjenjuješ godinama usvojene taktike izbjegavanja kako bi odgodio neizbježno, ali nema pomoći.
Pokušavaš ne gledati je izravno u oči jer njima indirektno pokazuje što su prioriteti, a neofarbana vrata, rasklimana polica i prag koji nedostaje blješte kao neonske reklame u Las Vegasu.
Proklinješ u sebi „lockdown“, Kineze, stožere, ali šutke oblačiš „trliš“ dok te klinci, onako „reda radi“ iza zatvorenih vrata sobe pitaju trebaš li pomoć. Mislima ti prolaze slike iz filmova „Ne okreći se, sine“ i „Kralj lavova“ i žrtvuješ se kao svaki pravi otac.
Gletarica u ruci kao strano tijelo, a onaj valjak za farbu kao da mi se smije u lice. Cilj je preživjeti nekako do blagdana, pa to spojiti do Sveta tri kralja, a onda osluškivati medije i nadati se početku treninga.
Držite se kolege treneri, ne može ovo potrajati vječno. Preostaje nam samo da podržimo jedni druge u ovoj trenerskoj nepogodi, a tko ima dobar savjet kako u ovo vrijeme svejedno izbjeći čišćenje fuga u kupatilu i sličnih neodgodivih poslova neka slobodno podijeli.
Tko preživi, pričat će!
