Nije to bilo baš tako davno, kada sam sa jednim trenerom iz omladinskog pogona pulskog nogometnog ponosa, koji srećom više ne radi tamo, razgovarao o bespredmetnom, nepotrebnom ali nadasve opasnom lupetanju lopte glavom na treninzima U-9 momčadi. Scena je bila zaista prestrašna. Dva klinca od dakle nepunih jedanaest godina stoje jedan nasuprot drugoga i u nečemu što se naziva “treningom” bacaju jedan drugome loptu na glavu. U tom treningu nije bilo ni približnog utjecaja stručne osobe da ispravi odraz, da se pozabavi onim najvažnijim što se tiče igre glavom i odraza kod skoka, da ukaže na položaj tijela, na položaj ruku, na ono najosnovnije. Ne, ne daj Bože!! Sve što je bilo bitno i važno, sve na što je stavljen naglasak je jaki udarac glavom. I tako u nizu od 20-30 skokova i udaraca na kraju treninga. Zaista predivno.
No, eto, nakon tih nekih pet-šest godina koliko je prošlo od tog trenutka postajem pomalo i zadovoljan sa svojim opservacijama i prestajem biti blago rečeno debilan, kako sam se osjećao nakon razgovora sa strukom i iznošenjem svojih misli.
Podržao me u tome Engleski nogometni savez koji je donio odluku u suradnji sa vodećim ljudima Premier i nižih liga, u suradnji sa Udrugom profesionalnih nogometaša i Udrugom trenera ovih dana kada su donijeli odluku kojom se klubovima preporuča da u toku tjedna igrači u sklopu treninga najviše deset puta udare loptu glavom. I ne, nemojte misliti da govore o djeci, o klincima. Ne. Ovdje se govori o profesionalnim nogometašima nakon što je više studija dokazalo da igranje glavom u sklopu kojeg često ima jakih udaraca može dugoročno ostaviti posljedice na zdravlje nogometaša.
Zbog određenih stručnih i to liječničkih dokaza da udarci odnosno igranje glavom može u kasnijem životnom razdoblju utjecati na pojavu demencije, u Engleskoj je već rarnije određen limit igranja glavom kod mladih nogometaša, pa se preporučuje da djeca do 11 godina uopće ne igraju glavom, a tek nakon toga se u trening može postepeno uvoditi ovaj segment igre.
Tko bi rekao?
