Bilo je ranijih godina i boljih i loših rezultata, bilo je i uspjeha i neuspjeha, no ovo euro ljeto je poražavajuće i ponižavajuće za hrvatski nogomet.
Dinamo je izgubio utrku za Ligu Prvaka od momčadi iz Moldavije koja se čak i na UEFA-inoj rang ljestvici klubova nalazi 40-ak mjesta iza Dinama. Rijeka je otpala od PAOK-a, grčke momčadi koju su svi postavili na poziciju favorita, a to nije istina. PAOK nije bio favorit.
Osijek je ponižen od bugarske momčadi koja ih je u jednoj utakmici razvalila k’o “bugarsku skupštinu”, a spominjati Hajduka koji je potučen do nogu u Kazahstanu je već ionako “vađenje masti” a nije da imam volje za to.
Kako je Dinamo na spomenutoj UEFA ljestvici bolji od Sheriffa, tako je istina da su svi naši klubovi bolje plasirani od svojih suparnika. Od kojih su, eto, ispali. Ali nije samo problem ispadanja, ne, nimalo.
Problem je same prezentacije nogometa. Ako uzmemo utakmice CSKA-Osijek, Sheriff-Dinamo, Rijeka-PAOK i Tobol-Hajduk, to ne da je bilo loše, to je bilo negledljivo. Hrvatske su momčadi izgledale kao da su zalutale na travnjak, a njihovi su suparnici djelovali u najmanju ruku, baš nogometno. Onako kako se igra za rezultat.
A mi? Mi nismo igrali ni na rezultat ni za ljepotu. Potučeni smo do nogu, i preostaje nam da uz Dinamove nastupe u Europskoj ligi, koja je ipak samo liječenje rana, uživamo u čarima HNL-a.
