Na tragu prethodne sezone, u kojoj su momci sa Verude osvojili visoko četvrto mjesto, nastavili su i u ovoj, prethodnoj jeseni. Uz dva velika problema. Prvi je svakako korona koja ih je najjače napala od svih momčadi u ovom natejcanju. A drugi, još veći problem je katastrofalan teren na kojemu su odradili ovu jesen.
No teren nije problem sa kojime se susreću samo na Verudi. Sa terenima na “poluotoku iz snova” sve momčadi muku muče. No, ovaj na Verudi, je daleko najgori i u najlošijem stanju od svih. Do izražaja je njegova katastrofičnost došla u drugom dijelu jeseni, kada je protiv Buja, Jadrana i Krka ličio na dobro izoranu njivu spremnu za dodjelu na korištenje jednom od silnih OPG-ova u našoj županiji.
No, i unatoč tome, Saša Kolić i njegove trupe, sasvim su solidno odradile jesen koja je iza njih. Pomaka prema naprijed, prema višem rangu natjecanja, neće biti, bila to želja uprave sa Verude ili ne. Ova liga, ovakva, ili onakva kakva će biti slijedeće godine, dovoljan je rang natjecanja za ovu momčad i ovaj klub.
Nakon poraza od Bednje u pretkolu Kupa Hrvatske, Verudeži su natjecanje otvorili prema planu. Slavlje protiv Naprijeda, poraz na Cresu i pobjeda nad Kostrenjanima bili su, manje-više očekivani rezultati. Pokazatelj da ove godine neće dostići prošlogodišnje uspjehe stiglo je u četvrtom kolu kada ih je na Verudi sa četiri komada ispratila Crikvenica, a identičnim su rezultatom poraženi i kod Novigrada.
Novi je poraz upisan 09. listopada kod Grobničana, a nakon toga, tijekom povratka busom prema Puli, ostavili su otvorena vrata koroni, i do 30. listopada loptu nisu ni vidjeli ni dotakli. A nakon korone počeo je njihov uzlet.
Ni sami ne znaju kako su skupili momčad za sudar protiv porečkog Jadrana, no ne samo da su je skupili nego su deklasirali Porečane na razrovanoj Verudi, a nakon toga uzeli i bod kod Vinodola. U samoj završnici prvenstva iznenadio ih je poraz kod kuće od Buja, dok su ponovno slavili u Labinu, protiv Krka kod kuće, a posljednje kolo ipak nije moglo više od minimalnog poraza kod probuđene Pazinke.
Pozicija broj 6, sa devetnaest osvojenih bodova, kada se sve zbroji i oduzme, realna je.
Prvi je strijelac momčadi i ove godine Elvis Trešnjić koji je postigao četiri pogotka, no veliki, možda najkvalitetniji iskorak je ove sezone učinio kapetan Sebastian Jokić. U 1011 minuta, raspodijeljenih u svih 13 utakmica, postigao je tri pogotka i vukao Verudeže kada je bilo najpotrebnije.
Antonio Gračić i vratar Matija Kraljević igrači su sa najvišom ostvarenom minutažom, dok su već spomenuti Jokić, te Filip Rosić i Besfort Krasniqi bili na dispoziciji treneru Koliću svih trinaest utakmica. Minutaža najiskusnijeg igrača Uljanika, Vigana Hoxhe, koji je na travnjaku proveo 571 minutu, vjerojatno zadovoljava i njega, a najveći pad u momčadi doživio je Saša Urošević za kojega nismo više ni sigurni jel’ uopće i dio momčadi.
Vrlo je vjerojatno da nekih velikih promjena u igračkom kadru neće biti ni ove zime. Trenutni roster od dvadeset i jednog igrača sasvim je dovoljan za mirno proljeće, posebice imate li na umu da Kolić raspolaže sa sastavom u kojemu su desetorica igrača rođeni u dvadeset i prvom stoljeću. Pa stoga ni za Uljanik i za njihov daljnji rad nema velikih ni drama ni problema.
Osim terena…
