Napisati tekst onako, na prvu, bilo bi grubo prema akterima velikog “derbija” u Hrvata. Al’ kad prespavaš noć jedino ti preostane da se nadaš da će netko od ona druga dva aktera osvojiti naslov prvaka. Ionako, u Euro natjecanjima, sve će četiri momčadi biti kanta za napucavanje, pa ti onda nekako bude draže da “Lege” ili “Armada” dožive svoj orgazam.
Jer, ovo što su nam prezentirali i jedni i drugi u subotnje predvečerje je dno nogometa. I ne, uopće nije ni bitno ni važno jel’ Petkoviću dosta nogometa, nije ni bitno ni važno što Kalinić izgleda kao da odlazi na odsluženje doživotnog zatvora u neki ruski gulag. Nebitno je što je Krovinović nespreman, kao što je i nebitno što je Oršić samozatajan. Jbg, mi bolje nemamo.
Jedini koji su ličili na igrače, koliko toliko ličili na nekakve igrače jesu dva “liva”. Livaja i Livaković. Prvi je dvaput probao, drugi dvaput obranio i to je sve što smo na Poljudu vidjeli. Isprazne priče nakon derbija i Dambrauskasa i Kopića su samo to. Isprazne priče. Uostalom, njihova je uloga mizerna i nebitna. Derbije riješavaju nogometaši, njihova genijalnost, njihova improvizacija, njihova inteligencija. A na Poljudu nije bilo ni genijalnih, ni majstora improvizacije, ni inteligentnih.
Zato nam prvenstvo i je, ako ništa drugo, barem zanimljivo. Jer su sva četiri ključna aktera u borbi za naslov slabija nego ikad. Uživajmo onda u tome, kada već ne možemo u dobrom nogometu!
