Grad Labin će uskoro dobiti novo nogometno igralište. Za svaku zdravu osobu to je fantastična vijest. Sigurno je veoma potrebno i sigurno će biti dobro iskorišteno. Međutim, praktičnim stvarima neka se bave oni koji su za to plaćeni, a ja bih u ovoj kolumni htio pisati o simbolici.
Iako rođeni Mostarac, Remzo Zalihić imao je mnoge karakteristike Labinjana, ali i ovog grada. Uz sve mane koje je imao, nitko ne može osporiti „kovarski“ rad, strašan entuzijazam, ali i inat, kakav su imali mnogi veliki Labinjani prije njega. Bio je drugačiji od drugih. Kada po Istri pričate o Labinu, često ćete čuti taj izraz – oni su malo svoji, malo drugačiji, otprilike kao za Dubrovnik. I vjerojatno to nekako sociološki ima veze s republikom.
A, ako je Remzo nešto bio – bio je svoj i drugačiji.
Bio je, za ono što je u sportu veoma važno, ekstremno, gotovo suludo uporan. Osobno sam puno puta bio svjedok „premještanja“ iz jednih kolica u druge, ili u neko auto, da bi ostvario cilj koji si je zacrtao.
Sva je sreća da postoje živi svjedoci, a najveći je sigurno labinska nogometna legenda Dorijano Licul Miš koji mu je bio česta pratnja – Remzo Zalihić je u više navrata odlazio u Zagreb, u HNS, kako bi ovaj teren zaživio i dobio potrebnu umjetnu travu, a pojedinci iz gradske uprave su vjerojatno refleksno opsovali kad su vidjeli njegov broj na telefonu.
Koristim priliku da ispričam i anegdotu iz HNS-a. Kada je jednom doznao da tadašnji dopredsjednik i ja odlazimo u Zagreb na jednu edukaciju, momentalno je organizirao nekakve klupske poklone, obzirom da je bio prosinac.
Način na koji smo dočekani u prostorijama HNS-a do dan danas nam je ostao neshvatljiv, od tajnica do visokopozicioniranih nogometnih djelatnika koje smo znali s „televizije“, svi su odavali dojam kao da im je Remzo kućni prijatelj. Bio je takav, stvarao je prijatelje neviđenom brzinom.
Ne samo to, već je i neprijatelje pretvarao u prijatelje. Mnogi će se sjetiti kako je postao predsjednik Rudara. Pismom igrača u kojem mole da netko zaustavi agoniju. To je bila „kap“ koja je prelila čašu nezadovoljstva, a nakon neugodnih riječi od strane pojedinih Skupštinara. Svatko „normalno uporan“ bi tada rekao – ma što to meni treba?
On ne samo da je spasio Rudar tih godina, već je te iste ljude dosljedno „nagrađivao“ titulama i plaketama, jer su zaslužili, iako bi ga oni vjerojatno bili „utopili u čaši vode“.
Vrlo bitna stvar – pomagao je labinskim sportskim klubovima. Dugo sam razmišljao napraviti seriju anegdota nakon kojih bi bilo jasno koliko je bio humanitarno nastrojen spram labinskih klubova, čak i onih za koje ne biste rekli.
Jednu ipak mogu, jer se tiče samo nas dvoje. Zove me u neko doba dana i pita „imaš li šta para“, ničim izazvan, možda dvije godine nakon otvaranja mog obrta, u vrijeme kad Rudar i Iskra imaju odnose pa – otprilike kao danas. Ja odgovorim potvrdno, misleći da mu možda treba, iako totalno iznenađen i bez ideje kamo bi ovaj razgovor mogao ići.
„Na Vinežu skupljaju za tribinu, daj nešto, ne budi cicija, možda te zavole“, rekao je uz karakteristični smijeh znajući kako će me „kupiti“ i „nagovoriti“ nakon čega je počela ozbiljna priča. Sva je sreća da to mogu mnogi potvrditi – iako nije tako djelovao na prvu, imao je izraženi osjećaj za ljude u problemu.
Posjedovao je još jednu karakteristiku koju ima i Labin – uvijek je ostao odan prijateljima. Znao je biti oportun, kao i svi mi, ali nikad se nije odrekao svojih prijatelja, čak ni kada bi mu to bilo pametno – ponovno, ne bih o imenima, nije pristojno, iako će iole upućeni znati o čemu se radi.
Na kraju krajeva, bio je povijesno važan predsjednik Nogometnog kluba Rudar. Kažu da se veličinu nekog lidera najbolje vidi u tome što ostavi iza sebe. Rudar je u trenutku njegove smrti bio jedan od najorganiziranijih klubova u Istri – rekli su to ama baš svi, od medija preko svih sportskih radnika koji su se od njega opraštali.
Zaslužio je. Kako god da se pomoćno igralište bude zvalo, zaslužio je.
