Kada je postao trener AC Milana 1987. Arrigo Sacchi se suočio s pitanjima vezanima za njegov kredibilitet. Tisak mu nije bio naklonjen i bile su jasne dvojbe može li čovjek koji je nogomet igrao samo na lokalnoj razini biti trener u vrhunskom nogometu?
Sacchi se dana smatra jednim od najutjecajnijih nogometnih trenera u povijesti, a „njegov“ Milan s kraja 80-ih jednom od najboljih momčadi ikada. Njihov uspjeh osvajanja dva Kupa prvaka zaredom, ponovio je još tek Real, 27 godina kasnije. Sacchi je s Italijom bio u finalu SP-a 1994., a na poečtku karijere je bio uspješan s Parmom, što mu je i donijelo poziv u Milan.
Znaš li koji je bio njegov odgovor na prozivanja koja su se odnosila na to što nije bio vrhunski igrač? „Nisam znao da bi bio džokej, da najprije trebaš biti konj“.
Ne želim se u ovom članku samo nabacivati imenima. Prepirka oko toga da neki vrhunski igrači jesu, a neki nisu vrhunski treneri može trajati vječno. Iznijet ću svoje razmišljanje, prema onome što cijeli život pa i danas gledam oko sebe.
Kada bi uspoređivali broj trenera u vrhunskim klubovima koji su bili vrhunski igrači, profesionalni igrači na razini manjoj od vrhunske i broj trenera koji su se nogometom bavili kao amateri, usporedba bi nas odvela u krivom smjeru. Razlog je taj što vrhunski igrači, pa onda njihovi manje uspješni kolege profesionalci, imaju neusporedivo više šanse da uopće postanu treneri na vrhunskoj razini.
Gledajući samo hrvatski nogomet, a ne vidim da je drugdje drugačije, ne vidim uopće kako je moguće da neki amaterski igrač dobije priliku voditi prvoligaški klub! Ljudi koji odlučuju o tome, sustav edukacije trenera, krugovi u kojima se moraš kretati jednostavno nisu tvoji krugovi.
Samo je deset pozicija na najvišoj razini i one su rezervirane za ljude koji gravitiraju tim klubovima. To su bivši igrači i drugi igrači koji se prirodno nalaze blizu vatre. Tko je dalje od vatre, slabije se grije.
Poznajem trenere koji su više godina dominirali sa svojim momčadima na razini 3. hrvatske lige. Čovjek bi pomislio da im to može biti ulaznica za preuzimanje drugoligaških i prvoligaških klubova.
Neki su i dobili polu-prilike, ali u suštini nisu imali šanse. S njima klubovi imaju manje strpljenja, žive opasno i prije nego što su odradili jedan trening. Nemaju stvarnu podršku u izgradnji karijere.
Želim ti reći da je u vrhunskom nogometu i u profesionalnom nogometu općenito, omjer trenera s amaterskom nogometnom karijerom i bivših profesionalnih igrača potpuno neravnopravan. Nema statistike koja nam može pomoći u ovom slučaju, ali mislim da niti 1 od 10 trenera na profesionalnoj razini ne dolazi iz redova amaterskih igrača.
Velika neravnopravnost u tom omjeru, bila ona toliko velika ili tek nešto manja jer sigurno je ogromna, trebala bi iznjedriti puno više vrhunskih trenera iz redova profesionalnih nogometaša.
Posebno iz redova vrhunskih profesionalnih nogometa, ako se vodimo logikom koja je nekako prešutno prihvaćena, a to je da je igranje na vrhunskoj razini preduvjet za trenera na vrhunskoj razini. Vjerujem da je to dominantno stajalište javnosti, navijača, ali i struke, s čime sam se susreo i kao trener u sustavu edukacije HNS-a.
Pokušat ću te potaknuti da se zapitaš ako je tome stvarno tako.
Tvrdnja s kojom sam se puno puta sreo je da treneri koji su igrali na top razini „znaju što je potrebno“. Ipak su njih trenirali vrhunski treneri i igrali su u vrhunskim klubovima.
Ono što se spočitava amaterskim igračima je kako će se trener koji je bio samo u amaterskoj svlačionici nositi s vrhunskim igračima?
Znaš li koliko igrača igra na top razini i šlepa se uz svoje suigrače? Njihova kvaliteta je vrhunska i oni u timu izgledaju nevjerojatno. Igrački daju prevagu. Tako dobro izgledaju uz lidere koji nose taj tim i koji daju energiju, diktiraju pristup.
Isti ti igrači u nekom drugom klubu i lošijoj situaciji ne bi mogli dignuti niti tim, ali niti sebe. Izgledali bi sasvim prosječno. Oni sami i drugi bi bili frustrirani neostvarenim potencijalom. Njima treba idealna situacija u kojoj se mogu istaknuti. Činit će tim boljim kada su jedan od kotačića, možda važnih, ali ne i zamašnjaci.
Takvi igrači mogu imati želju biti treneri. Otvorena su im vrata svih trenerskih edukacija i sigurno će dobiti trenersku priliku na vrhunskoj razini. Misliš li da će uspjeti?
Znaš li koliko igrača igra na vrhunskoj razini, a ne ostvaruje svoj potencijal jer nisu radnici? Trude se taman toliko koliko im je dovoljno, odigraju jednu-dvije sezone u kojima zagrizu, ili im se potrefe neke situacije i s tim kreditom provlače se godinama.
Možda završe u nekom klubu kao treneri, sa škembom vode trening u trapericama, jer pristup životu nosiš gdje god ideš. Onda će i tebi i meni biti žao gledati idola u takvom izdanju, ali tako to ide.
Misliš li da takvi vrhunski igrači mogu biti vrhunski treneri?
Ima i igrača na najvišoj razini koji pristupaju nogometu na tako visokoj razini da takva predanost odskače i među kolegama profesionalcima, na vrhunskoj razini. Ono što traže od sebe i drugih je nevjerojatno teško postići. Kao igrači su uglavnom fokusirani na sebe i nemilosrdni su prema sebi.
Prepoznat ćeš ih kao one na koje uvijek možeš računati, koji prvi idu u bitku, koji nakon loše utakmice rade dvostruko. Kada takvi igrači postanu treneri, jako često nemaju razumijevanja za 20-ak različitih ličnosti koje imaju svoje potrebe.
Niti oni ne mogu biti uspješni treneri jer ne toleriraju različitosti.
Mogao bih se sjetiti još nekoliko stereotipa koji se za mene ne uklapaju u sliku nekoga tko može voditi nekoliko desetaka ljudi. Ipak, dobit će priliku za to jer je zabio 3 ili 33 gola na televiziji. Ili zato je je ’94 odigrao „onu“ utakmicu za reprezentaciju ili je ’94 igrao četvrtfinale Lige prvaka. I to će mu danas, 30 godina kasnije biti najveća „trenerska referenca“.
Tako je profesionalni i vrhunski nogomet prekrcan ljudima koji su u životu samo i jedino igrali nogomet, sada žele biti treneri i ne, apsolutno ne, ne znaju što je potrebno. Ne znaju kako voditi svlačionicu punu zvijezda, iako su sami bili zvijezde, niti kako raditi trenerski posao na vrhunskoj razini, iako su igrali nogomet na vrhunskoj razini.
Poznavati nogomet nije isto što i biti trener. Upoznao sam dosta trenera ili bivših igrača koji prepoznaju igrače i situacije u nogometu. Ali nisu dobri treneri. Lukaviji među njima su toga svjesni pa se niti ne bave tim poslom.
Sjećam se kada su jednom Matjaža Keka dok je bio trener u mom gradu novinari pitali nešto u stilu zašto Rijeka ne igra kao Bayern (koji je tada vodio Pep Guardiola)? Odgovorio im je da i on i stara baka vide da Bayern igra dobro.
No, pitanje na koje trener mora znati odgovoriti jer što ćemo mi raditi na treningu da bi igrali kao Guardiolin Bayern? Pitanje je i možemo li mi s igračima kakve imamo i u svim okolnim uvjetima igrati kao Bayern?
Misliš li da neki bivši vrhunski igrač, koji nas je svih činio sretnim u dresu reprezentacije, samo zato jer je bivši igrač Bayerna, zna što raditi na treningu da bi mu momčad igrala vrhunski nogomet? Misliš li da je iskustvo takvog treninga samo po sebi transformirajuće pa nekoga čini trenerom?
Ako je, kako? Znaš li koliko igrača dolazi na treninge, ne zna, ne želi ili ne može razumjeti zašto nešto radi? I unatoč tome, mogu biti odlični igrači. Ali ne i treneri.
Isto tako, na koji način izostanak takvog igračkog iskustva nekog diskvalificira kao trenera? Trener je osoba koja može igrače kupiti na razne načine. Može dobiti autoritet na razne načine.
Sigurno da kada se Zinedine Zidane pojavi u svlačionici s njime uđe i njegova karijera igrača i ostavlja dojam. Autoritet koji tako donese sa sobom traje i nadograđuje ga samo ako može kao trener i čovjek pomoći momčadi. Inače neće biti uspješan i početno poštovanje će nestati.
Vidi kako je Maradona prošao kao trener, vidi Lamparda, pokušali su i Paul Scholes, Alan Shearer, Edgar Davids… Ako ne možeš, ne znaš, ne spašava te ime i prezime, karijera i zlatna stopala. U drugom sportovima Magic Johnoson, Wayne Gretzky i mnogi drugi, veliki i najveći, probali su, ali nisu uspjeli kao treneri. Ne da nisu bili jednako dobri, bili su jako loši.
Nisu uspjeli ni Thierry Henry i Gary Neville, koji su fantastični u ulozi studijskih komentatora. Imaju izvrsna opažanja, povezuju ih s pričama iz svojih igračkih dana koje su proveli u najvećim timovima. Nikako ne želim reći da oni ne razumiju nogomet, ne! Ne želim spustiti profesionalne nogometaše iz zavisti ili koječega!
Želim reći da neki, poput Henrya i Nevillea, iako jako dobro razumiju nogomet i mogu ga predstaviti na iznimno zanimljiv način, nisu niti dobri treneri, a kamoli vrhunski! Zato su pronašli drugu nišu za sebe.
Nije isto razumjeti nogomet i dovesti skupinu ljudi do toga da je cjelina bolja od sume dijelova! Upravljanje skupinom ljudi potpuno je drugačiji posao od igranja nogometa. Kako i zašto bi igranje profesionalnog nogometa nekoga samo po sebi moglo naučiti kako komunicirati s grupom, kako povezati ljude, kako prilagoditi ljude svojih zahtjevima i zahtjeve svojim ljudima, kako voditi proces taktički i psihološki?
Jednako tako, kako je činjenica da je netko igrao samo amaterski nogomet diskvalificirajuća u istom smislu? Zar taj čovjek ne može poznavati psihologiju, grupnu dinamiku, ne može naučiti taktiku jer nema pristup vrhunskim utakmicama na TV-u?
Ne može poznavati vrhunske sportaše i trenere od kojih će učiti? Možda taj čovjek vodi uspješnu firmu, obitelj, možda ima sve ljudske i stručne kvalifikacije da bude vrhunski vođa. Samo treba priliku!
Ako mogu usporediti, ja u svojoj struci jedan dan radim s grupom ljudi u rafineriji, drugi dan s grupom ljudi u medicinskoj ustanovi, treći dan s profesionalnim sportašem pa onda s tinejdžerom u sportu.
Nisam strojar, kemičar, doktor niti fizioterapeut. Znači li to da im ne mogu pomoći da bolje funkcioniraju kao tim? Mogu li i dalje prepoznati potrebe grupe i pojedinca, mogu li upravljati onime što vidim ispred sebe?
A što je nogomet i sport na visokoj razini, nego uspravljanje ljudima? Imaš X pomoćnika i sve drugo stručno pomoćno osoblje. Na tebi je da budeš menadžer, kako to Englezi opravdano zovu.
Vjerujem da neki vrhunski igrači imaju bolje predispozicije za trenerski posao. I da mogu bolje iskoristiti svoje iskustvo igranja na vrhunskoj razini. Evo ti primjer najboljeg. Pep Guardiola.
On je na kraju karijere otišao igrati u Mexico samo zbog toga jer je želio upoznati Juanma Lilla, kojeg smatra jednim od najvećih trenerskih uzora. To pokazuje planiranje, poniznost, želju za učenjem i osobnim razvojem.
Ne pretpostavlja da je igrao nogomet pa „zna“. To je predispozicija važnije od igračke kvalitete. Odnos prema životu i poslu stvara vrhunskog čovjeka i stručnjaka.
Usput, Lillo je postao trener prije 20-e godine i nije bio ozbiljan igrač. Isto možemo reći i za Marcela Bielsu, jednog od najutjecajnijih trenera u povijesti, koji je postao trener s 25. Ipak, utjecali su, utječu i utjecat će na generacije trenera i neki od najboljih trenera današnjice ih nazivaju uzorima.
Jurgen Klopp je bio drugoligaški igrač. De Zerbi, koji se danas smatra jednim od najboljih nadolazećih trenera karijeru je uglavnom proveo u nižim talijanskim ligama, sjećaš se i Mourinha jel’da.?
Naš najbolji trener u povijesti, Tomislav Ivić, karijeru je uglavnom proveo u Splitu. Ćiro Blažević je bio daleko od profesionalnog nogometa pa mu to nije smetalo da napravi uspjehe kojih ćemo se zauvijek sjećati. U hrvatskim trenerskim krugovima zna se veličina Đalme Markovića, koji isto nije igrao ozbiljan nogomet.
Mogu ih nabrojati još puno i svakog ćeš prepoznati kao jako dobrog trenera i amaterskog igrača. Nijedan od njih nije trebao driblinge i udarce da bi bio trener. Trebao je nogometno znanje i znanje prenošenja tog znanja grupi različitih pojedinaca koji čine grupu.
Odlutao sam. Vratimo se na Guardiolu. Otišao se kao igrač educirati kod čovjeka kojeg je smatrao najboljim. Pa kod Bielse. Pričali su o nogometu 11 sati u komadu i taktiku „crtali“ stolicama u dvorištu. Možda je zato najbolji?
Često vidim da profesionalni nogometaši imaju pristup „ja to znam“. Oni kuže nogomet. Već tijekom karijere seciraju postupke svojih trenera. Misle da je to što nešto vide dovoljno da bi bili treneri. Ne samo oni!
Moj suigrač iz lokalnog kluba će mi reći da je igrao nogomet i vidi ono što naš izbornik ne vidi. Mislim da je jednako u pravu kao i vrhunski nogometaš koji misli da se dovoljno pojaviti da bi bio trener.
Više nogometnih trenera mi je na moj spomen drugih sportova s visoka pričalo kako je posao nogometnog trenera najteži i kako je nogomet najsloženiji sport. Da, ako si se samo time bavio, vjerujem da tako misliš.
Ali, svaki sportaš koji poznaje svoj sport u dušu, zna koliko je nijansi potrebno za uspjeh. Nije nogomet ništa posebniji. Kultura u nogometu je takva da se podcjenjuju različita znanja i pozadine i lako odbacuju ljudi koji itekako imaju što za reći.
Takvi ljudi, koji ne vide dalje od zelenog travnjaka, olako se hvataju poslova, prosudbi, dijele mišljenja. Ne znaju, ne mogu, imaju krivi pristup i bez obzira na njihove igračke vrijednosti vrhunski nogomet ih brzo prožvače i ispljune. Ne prate ih niti igrači niti klubovi.
I dobiti će oni na račun igračkog imena novu priliku. Na kraju, ako budu inzistirali na trenerskom poslu vodit će neku opskurnu reprezentaciju Indije ili Zambije. Jer igračko umijeće ti ne garantira trenersko znanje, samo bolju startnu poziciju zbog imena i prezimena.
Razmisli još o jednome. Zamisli motivaciju mladog čovjeka koji igra nogomet na lokalnoj razini. Svjestan je da ne može ostvariti karijeru kao igrač, ali i on misli da „kuži nogomet“. Krene se educirati na Nogometnoj akademiji. Grize.
Rano se ostavlja igranja nogometa jer sam ima veći izazov. Ostavlja trag u školama nogometa, ili u lokalnim momčadima, na seniorskoj razini. I dalje se educira. Čita, možda je drznik i fakultet završio, traži savjete kolega, ulaže u svoje znanje i ono se sada vidi i na rezultatima.
Zamisli njegovu motivaciju! I fokus. I mogućnosti. Baš zato jer nikad nije bio u prvoligaškoj svlačionici. Baš zato jer je Camp Nou gledao samo na maturalnom putovanju. Pa mi reci da nema mjesta na trenerskoj klupi samo zato jer nije igrao profesionalni nogomet!
Jesam li te barem natjerao da se pitaš?
Profesionalni i vrhunski nogomet osvježen je pojavom raznih trenera koji ne dolaze iz tog svijeta. Donose nove ideje i pristupe, drugačiju pozadinu, različite vještine. Sve to mogu donijeti i profesionalni igrači. No, biti profesionalni igrač nije uvjet da bi bio dobar trener. Korelacija igračke i trenerske vještine ne postoji!
Ili riječima Arriga Sacchija, nisam znao da bi bio džokej, da najprije moraš biti konj.