Kolumna Petra Nikolića

BUDIMO NA TI: Struka hrvatskog nogometa

Piše: Petar Nikolić

Ako misliš da si nedavno svjedočio početku pada hrvatske reprezentacije dok si gledao poraze u Osijeku i Cardiffu, uvjeravam te da se varaš!

Zamisli dijete koje se cijelo djetinjstvo igra s petardama i radi druge opasne stvari, živi opasno. No, nekako, ne samo da mu se ništa loše ne dogodi, nego je prema van i velika faca. Uspijeva mu sve što drugima ne, čega se drugi boje.

No, jednog dana, nakon deset godina, jer izazivati sreću ne možeš zauvijek, petarda mu pukne u ruci i ostane bez dva prsta. Hoćemo li u njegovom slučaju reći da su problemi počeli baš tada jer se dogodilo nešto loše?

Ili bi bilo pametnije zaključiti da problemi traju više od deset godina, ali sada su vidljive posljedice. Obično godinama naričemo za nesrećom što se dogodilo nešto bez da se bavimo uzrocima i spriječimo još veće probleme.

Tako će se u slučaju ovog mladića proklinjanje sreće nastaviti negdje za šankom, divljanjem autom, do nove tragedije. Ili će uvidjeti da je nesreću skrojio sam i da treba zaokret u pristupu životu.

Prije nego se vratim na nogomet, skoknut ću do meni manje poznate košarke. No, nekad, pratili smo i poznavali košarku. Kako i ne bi? Dražen, Toni, Dino… Dovoljno je samo reći imena. To je tako kod velikih sportaša.

Reći ćemo i Goran, zna se koji. Janica, Ivica, ne moraš elaborirati. Samo jedna klasa ispod u legendi i već moraš reći Šuker, Bokšić. Dakle, košarka.

Sjećamo se tko je bio živ, jer to se ne zaboravlja, kako smo 1992. na Olimpijadi osvojili srebro u susretu s Dream Teamom. Opet, Michael, Magic… Bili smo na vrhu svijeta, osim njih koji su bili s nekog drugog svijeta. Ako je ikada vrijedilo ono srebro zlatnog sjaja, a da nije floskula, to je bilo to.

Trajao je taj uspjeh do medalje na Europskom prvenstvu 1995. Bronca. Još smo bili nezadovoljni. Bit će uskoro 30 godina od tog trenutka, kada je na van, za prosječnog gledatelja i navijača, sve izgledalo super. E pa od tada, nismo ni primirisali medalji. Klupski smo daleko od elitnih natjecanja. Imamo tek ponekog trenera koji radi na visokoj, ali ne najvišoj razini u Europi.

30 godina! I ni traga nekom napretku! Borimo se u kvalifikacijama za velika natjecanja, a ne na velikim natjecanjima. Borimo se protiv košarkaški opskurnih zemalja iz kojih niti ako si najveći entuzijast ne možeš nabrojiti početku petorku reprezentacije.

No, ako je tada, 1995. netko rekao da se moramo zamisliti nad budućnosti hrvatske košarke, rekli bi mu da je filozof, mrzitelj, tko zna što. No, je li bio?

I tako danas, niti godinu dana nakon što smo nevjerojatno i fantastično, nakon srebra u Rusiji, osvojili broncu na svjetskom prvenstvu, bez mržnje, ali tužan, bez filozofije, nego s činjenicama, pozivam te da razmisliš ako je naš nogomet u problemu.

Kao što sam napisao na početku, ne zbog toga što smo izgubili dvije utakmice od reprezentacija koje su trenutno smještene u 2. (Wales) i 4. (Turska) jakosnu skupinu. Iako je za taj Wales igralo nekoliko drugoligaških igrača, a na klupi su sjedili igrači koji igraju treću englesku ligu. Ne zbog toga. No, ako su ti porazi simptom, kao što je kihanje simptom prehlade, pitam se što je prehlada (bolest)? Krenimo!

Struka (ili nedostatak struke)

Struka (trenerska), tretman i edukacija trenera, devalvacija vrijednosti trenera i stručnih djelatnika u nogometu razlog je problema. Možda to ne vidiš sa strane. Ovako to izgleda.

Na Nogometnoj akademiji HNS-a se obrazuju nogometni treneri i stječu licence za rad. Tamo sam stekao UEFA B i A licencu. Solidna je to ustanova koja trenerima pruža znanje koje ih čini boljima. Problem je što je sustav tako napravljen da samo bivši reprezentativci i prvoligaški igrači zapravo mogu na PRO licencu koja omogućava rad na visokoj razini.

Može i netko s debelim zaleđem. To znači da većina trenera, možda jako dobrih, nema ulaz u zatvoreni, elitni krug trenera među kojima se dijele poslovi u prvoj ligi i reprezentativnim selekcijama.

Siguran sam da se tu izgubio neki hrvatski Ralf Ragnick, Jose Mourinho, Arsene Wenger, Arrigo Sacchi, sve treneri koji nikad nisu igrali ozbiljan profesionalni nogomet.

Gdje zapravo rade hrvatski treneri? Može li nas to uvjeriti da imamo jaku struku, koja se dobro nosi u svjetskim okvirima? Tko od hrvatskih trenera radi na vrhunskoj razini? Zlatko Dalić. Na visokoj razini? Niko Kovač. Imamo li još trenera u najboljih desetak liga, u najboljih 20-ak reprezentacija? Nemamo.

Naši treneri se ponekad jave iz nekog Omana, Bahreina, Emirata, dižući glas kako rade u ozbiljnim ligama, iako nikad nisu i neće raditi u ozbiljnim ligama. Idu tamo po jako dobre novce, što će reći u privatnom razgovoru. I to je u redu. Samo to nemojmo zamijeniti s ozbiljnim nogometom, koji se igra u Europi, ne na Bliskom istoku.

Jave se i iz neke Latvije, Azerbejdžana. I tamo se ide po novac, ide se na slabije od hrvatske lige. I to je u redu jer mogli bi biti i bez toga. Samo, to nije vrhunski nogomet. U vrhunskom nogometu nas nema. Posljednji je bio Slaven Bilić u Engleskoj, no njegova karijera je također krenula put istoka.

Struka na vrhunskoj razini ubijena je i na lokalnoj. I dječjoj. U ligama do 11 godina u Primorsko-goranskoj županiji treneri sude utakmice, nema delegata ni suca. Nema tko provjeriti tko je trener pa trener može biti tvoj susjed iz zgrade ili lokalni diler, svejedno je.

Samo da spomenem da u prijavi za pohađanje Nogometne akademije nije potrebno priložiti rješenje o nekažnjavanju. Tako su neki treneri, tko zna, možda baš tvoga djeteta, nekad izdržavali višegodišnje zatvorske kazne. Dobro zvuči, zar ne?

Na lokalnoj razini i u službenim natjecanjima će na klupe klubova sjesti kao treneri osobe koje nose oznaku „predstavnik kluba“ jer nemaju licencu, ali će u medijima istupati kao treneri. Zašto ne? Kad je farsa…

Posljedica toga je da djecu treniraju nogometno i životno neadekvatni ljudi, da djeca odustaju od sporta, da ima sve manje djece, da klubovi gase omladinske kategorije, da nogometno talentirana djeca igraju PlayStation.

Treneri rade bez ikakvog nadzora. Uloge županijskih instruktora su takve da u mojih 11 godina na mjestu trenera u omladinskim kategorijama, niti jedan instruktor nije došao pogledati moj trening, dao savjet ili kritiku. Svatko može raditi što hoće, radi što hoće i onda je rezultat i svašta i ništa.

Sportskim direktorima se naziva bilo tko, bez ikakvog papira. Ne tako davno, za taj naslov morao si imati trenersku licencu. Savez je maknuo taj kriterij. Što će direktoru diploma?

Prva liga

Moja logika kaže da prvoligaški, profesionalni klub poput moje Rijeke želi iz svoje škole nogometa dobivati igrače za svoju momčad i nadopunjavati je igračima sa strane. Recimo da želi povremeno dobro prodati igrača kojeg je nogometno odgojila.

Moja logika nalaže da bi tom klubu, recimo Rijeci, moralo biti u interesu posložiti školu nogometa najbolje što može, znajući da se svaki uloženi euro vraća višestruko. Tamo bi morali raditi najbolji treneri, biti profesionalci, fino plaćeni. Isto vrijedi i za sve druge klubove „nositelje kvalitete“.

Stanje nažalost nije takvo. Pravilo je da u klubovima rade treneri koji su za priliku rada u prvoligaškom spremni volontirati. Neki treneri nisu profesionalci, već im je trenerski posao drugi posao za koji su plaćeni manje od trenera seniora u četvrtom ili petom rangu nogometa, u nekom malenom klubu. Naravno, ima i sasvim dovoljno onih koji tu moraju biti jer (ovu rečenicu znaš sam nadopuniti).

No, da oslikam stanje, nedavno je klub poslao poziv za „otvorenu školu nogometa“ (taj pojam će teško netko stručno objasniti) za djecu koja imaju 5 i 6 godina. Dvoje ljudi koje će voditi tu školu zajedno imaju nula valjanih licenci. Jedan od njih nikada nije bio trener. Niti jedan dan.

I to će biti prvi susret s nogometom za djecu koja žele trenirati u nekom prvoligaškom klubu? To će biti put do igrača od milijun ili dva eura? Prvoligaškog igrača? Tu će pedagogija i psihologija biti na mjestu? I to je, da se podsjetimo, vrh nogometne piramide u regiji. Kažu, nositelj kvalitete. Što se onda događa na nižim razinama, razmisli sam! Da ti pomognem…

Lokalni nogomet

Lokalni nogomet koji okuplja djecu iz svakog sela prirodno je početna stanica i za buduće reprezentativce. Kolege treneri koji rade u omladinskim kategorijama u lokalnim klubovima pričaju mi priče zbog kojih mislim da je počeo sumrak naše reprezentacije.

Jedva pokoji igrač na treninzima, skupljanje igrača na dan utakmice, nezainteresiranost, nedisciplina, nesportski život. To je realnost omladinskog nogometa.

Lokalni klubovi, osim onih iz velikih gradova, uglavnom se financiraju novcima lokalnih samouprava. I to ne malim novcima! U kunama su to stotine tisuća kuna. Logično za mene, iz perspektive malog mjesta u kojem ja živim, bilo bi da se ti novci ulože u infrastrukturu, u trenere koji će pružiti najbolje djeci iz tog mjesta i okolice. To je dugoročno razmišljanje.

Jer u boljim uvjetima, s boljim trenerima, više djece će biti u nogometu, više talenata ćemo primijetiti, više zdravih ljudi i dobrih sportaša ćemo odgojiti. Pa ako klub s tim velikim novcima uredi teretanu, teren s umjetnom travom, kupi kombi, uredi prostoriju u kojoj djeca mogu provoditi vrijeme i kada nisu na treningu, uglavnom uloži s pogledom prema naprijed, zapravo će napraviti najveću korist lokalnoj zajednici i nacionalnom nogometu.

No, trend koji postoji kod nas je da se danas u lokalnim klubovima „furaju“ na velike klubove. Napokon, dobili su prostor na lokalnim portalima pa sada i lokalna desetka s pivskim trbuščićem može nakon utakmice dati izjavu.

Ili predsjednik na trećem gemištu. Važnije je da si pobijedio susjedno selo nego da s djecom radi stručna osoba. Važnije je da kod tebe igra lokalna legenda, nego da uložiš u trajne vrijednosti.

Gdje je tu problem za hrvatsku reprezentaciju? Pa dokle god će jedan 36-godišnji igrač u četvrtom rangu bez problema dobiti više novaca od trenera koji radi s 20 djece u istom klubu, imamo problem. Jedan isprani igrač u jednom seoskom klubu! Više od čovjeka koji ima ulogu učitelja za 20 djece X puta tjedno! Hej!!!

No, već si razumio da taj trener nema licencu pa nije ni mogao tražiti neku plaću. A ako nema licencu znači da nije osposobljen za rad. To znači da talentirani klinac kojeg trenira ima mizernu šansu razviti se. To znači da sutra ne može preći u Rijeku i postati reprezentativac. Do sad si već razumio da ga ni tamo ne čeka najbolji, nego najjeftiniji trener.

Zato je kaos na najnižoj i najmanjoj razini razlog zašto je hrvatska reprezentacija u problemima. Zato nemamo trenera koji su konkurentni na svjetskoj razini. Problemi se tek sada pokazuju kroz rezultat reprezentacije da ih svi vide, ali nama iznutra su očiti već dugo vremena.

Dakle, najbolji treneri nemaju šansu završiti najbolju edukaciju i dobiti najbolje poslove. Oni odustaju. Wannabe treneri koji to nisu igraju se trenera s djecom, stoga ne odgajamo mlade nogometaše. Štedimo na struci, a ulažemo u osobnu promociju u klubovima.

O uspjesima reprezentacije (Dinama)

Nisam navijač Dinama. Ali, poštujem ono što su napravili. Za ovu je priču nebitno tko i kako. Napravili su. Njihov primjer razvoja škole nogometa mogli su slijediti i drugi. Ali do sada, nisu. Ako pogledaš popis reprezentativaca iz Rusije i Katara, vidjet ćeš da su nositelji igre igrači koje je nogometno odgojio Dinamo. Onda „zaluta“ jedan iz Hajduka, Osijeka, malog kluba, dijaspore. Iz Rijeke zbog gore navedenog, već dugo, nažalost, nitko.

Dinamo je u upravljačkoj krizi. To se ne može ne odraziti na školu nogometa. Pogledaj popis iz Rusije i Katara i vidi da je Modrić itekako na kraju karijere, da je Brozović u penziji na Bliskom istoku, da je Perišić dugoročno ozlijeđen, da su se neki umirovili i da kad se zapitaš tko su sljedeće klase koja će nositi reprezentaciju i biti važne karike u najvećim klubovima, nemaš odgovor. Osim jednog. Ako pratiš nogomet, znaš koji je to.

Što ćemo kada anomalija zvana Dinamo više ne bude davala jednog Gvardiola godišnje, ili jednog u 3 godine? Hoće li trener bez licence, iskustva i znanja iz mog lokalnog kluba, trener bez licence, iskustva ili znanja iz Rijeke ili nekog drugog kluba, stvoriti budućeg reprezentativca?

O tome ti pričam kada ti kažem zašto će hrvatska reprezentacija sutra biti u nekoj drugoj jakosnoj skupini. Vjerujem da ćemo se i kvalificirati za Euro 2024., ali nemoj da ti to zamaže oči. Kao što nam ona košarkaška medalja iz 1995. nije smjela zamazati oči.

Rješenje

Ponavljam da ovo ne pišem iz mržnje, nego iz velike tuge što je car gol, a nitko ne viče. Zato, rješenja. Za njih ne treba biti osobito pametan. Treba maknuti ego i priznati pogreške, treba biti skroman i suočiti se s dugotrajnim radom koji će nas izvući iz problema. Ne moramo niti izmisliti nešto novo, nego kopirati ono što su napravili Nijemci početkom 2000.

Nakon što smo njihovu veteransku momčad u Francuskoj 1998. ispratili s 3:0 i time naznačili probleme, Nijemci su imali neuspješan sljedeći Euro, zamazali si oči finalom Svjetskog prvenstva 2002., da bi u Portugalu 2004. ispali u grupi.

Nakon što su u 75 godina imali 6 izbornika, u 6 godina od 2000. su ih imali 3. Pokazatelj lutanja i nedostatka vizije. Vidiš kako blizu može biti veliki uspjeh potpunom padu?

No, uslijedila je reakcija. Nogometni savez je već 2001., kao reakciju na neuspješan Euro 2000. naredio svim klubovima prve lige osiguravanje vrhunskih uvjeta u nogometnim akademijama, kao uvjet za dobivanje licence za natjecanje. Sljedeće godine taj su uvjet dobili i svi drugoligaški klubovi.

Rad u klubovima nije bio prepušten njima nego je bio nadziran od strane Saveza. Savez je napravio mobilne timove koji su odlazili u male sredine i tamo educirale trenere koji su dobivali licence tako da Savez dolazio k njima, a s ciljem da imaju što više educiranih trenera. Centralizirana filozofija u kojoj se centrala brine za svih.

Posljedica je da je njemačka unutar desetak godina postala ponovno dominantna nogometna sila, da su njihove klubove nosili njemački igrači, da je broj stranaca u Bundesligi pao sa 60% na 40% (2013.), da su imali u prosjeku veći broj gledatelja nego Premier liga na utakmicama Bundeslige.

I nemoj mi reći da Njemačka ima novaca! Imamo ga i mi, ali ga bacamo na krive stvari! Ako bih ja danas, s 41 godinom htio igrati nogomet u najnižoj ligi, dobio bi za to novce. Ako bi u istoj ligi htio biti trener djece, vjerojatno ne bi bilo djece s kojom bih mogao raditi.

Zaključak

Car je gol. Mi možemo sebi zamazati oči i praviti se da ne vidimo. Možemo i dalje slati djecu u krnje škole nogometa u kojima s njima neće raditi ljudi koji su za to školovani.

Možemo i dalje navijati za klubove iz svog grada, ako nas ne smeta to što vidimo. Možemo otići na utakmicu lokalnog kluba na 3 gemišta, iako ne poznajemo niti jednog igrača. Nije to problem mog ili tvog doživljaja.

Ovo nije tekst protiv nekoga osobno, niti čovjeka, niti kluba. Svi ljudi u ovoj priči su žrtve sustava koji dopušta da se nogomet razboli. I svima želim sve najbolje. Jer onda ću i na sljedećem prvenstvu moći s ekipom gledati kako tučemo Brazil. Ili ću za 30 godina, unucima pričati kako smo prije 30 godina tukli Brazil!

Nogomet je kihnuo protiv Turske i Walesa. Nekad je kihanje samo kihanje. Ali nekad si prehlađen. Nekad je viroza. Ili gripa. Nekad, kao u košarci traje 30 godina. I ne znaš hoće li ikada prestati.

Hoćemo li se u nogometu, kao u košarci morati naviknuti na poraze od neke Finske? I ograditi se floskulom da „danas svi igraju nogomet“. Možeš li razmisliti da Finci od nas izgube u hokeju na ledu? I kažu da „danas svi znaju klizati“?

https://petarnikolic.com/

Kalendar

veljača 2025
P U S Č P S N
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
2425262728