Home Nogomet Mlađi uzrasti Davor Dvanajšćak: “Bez testiranja nema nikakvog temelja za početak individualnog rada!”

Davor Dvanajšćak: “Bez testiranja nema nikakvog temelja za početak individualnog rada!”

SHARE

Zanimljiv i iscrpan intervju odradili smo ovog tjedna s Davorom Dvanajšćakom, individualnim trenerom koji je nakon specifičnog sportskog puta stigao do Pule gdje, kako kaže, sigurno ostaje živjeti.

Tko je Davor Dvanajšćak, kako bi se predstavio istarskoj javnosti, za one koji te ne znaju?

Vrlo jednostavno, ja sam bivši sportaš koji voli raditi sa mladim sportašima. Jako sam entuzijastičan kad se radi o razvoju mladog talenta, pokušavam im pružiti ono što ja nikad nisam imao kao sportaš dok sam odrastao, a smatram da je neophodno.

Sebe vidim kao most koji spaja „A“ sadašnje stanje sportaša i „Z“ onoga što on želi ili pokušava postati. Smatram da je dobar trener temelj uspješnog sportaša, ne samo u segmentu fižičkog treninga, nego i psihološkog i mentorskog, ali bez testiranja nema nikakvog temelja za početak.

Odakle odluka o preseljenju u Pulu i životu u Istri? Što te privuklo?

U Istri, odnosno Medulinu ljetujem preko dvadeset godina, zasićen sam užurbanog života u velikim gradovima, željan prirode, mogućnosti da svojoj djeci pružim djetinjstvo koje sam i ja imao.

Od zdravog zraka, prehrane i predivnog  mora do balansa rada i vremena provedenog sa obitelji i prijateljima. Dok sam živio u Bostonu, uvijek sam se trudio približiti europski nogomet američkoj djeci kroz razne nogometne kampove, a evo sada nogomet dolazi k meni. Istra idealno mjesto za pripreme, turnire, kampove – ma zapravo sve vezano uz sport, a naročito nogomet. Imamo samo jedan život, treba ga živjeti punim plućima.

Sport ti je u “krvi”, što točno radiš, odnosno što sve obuhvaća tvoj rad s mladim nogometašima?

Da, sport mi je definitivno u krvi. Igrao sam košarku i nogomet, moj brat je i moj mentor a također i kondicijski trener, ujaci su bili košarkaši i nogometaši na najvećem nivou, otac se bavio atletikom.

U zadnjih desetak godina radim na različitim projektima vezanim za nogomet, od kampova Dinama, Legije u Bostonu, funkcionalnog treninga po metodi  Mike Boyla Strength and Conditioning, sportskih Turova po Europi GoPlaySports, podizanja nogometnog kluba od samog početka, mentoringa za jednu njemačku nogometne agencije.

Uglavnom, smatram da sam prošao sve što se zapravo i može proći u nogometu. Radio sam s djecom od 6-8 godina ili ‘junior academy’, grass roots preko najvećeg natjecanja u Americi u nogometu za mlade kao što je “DA” – Developent Academy, ECNL do treninga profesionalnih nogometašica, tj. rezervnog tima Boston Breakersa gdje smo osvojili nacionalno prvenstvo do individualnog rada ‘jedan na jedan’ sa Adbul Hamid Sabirijem, igračem engleske Premier Lige i Jonathanom Tahom, igračem Bayern Leverkusena i U21 Njemačke te mladim reprezentativcima Hrvatske.

Moj rad se fokusirao na individualni rad ‘jedan na jedan’ ili rad u manjim grupama jer smatram da je to jedno fantastično iskustvo za nogometaše gdje mogu da popraviti svaki segment pokreta. Korigiram ga na licu mjesta te primjećujem nevjerojatne rezultate u fizičkom aspektu.

S druge strane mentorski, ja nisam njihov roditelj ili staratelj kojeg moraju zadovoljiti niti sam njihov trener nogometni koji ima određena očekivanja te uvijek radim dan prije ili dan poslije treninga ili utakmice gdje su sportaši, pogotovo mlađih uzrasta, više opušteniji za razgovor i gdje dobijem informacije o njima i pravu sliku njihovog stanja.

Moj trening se zasniva na – prvo testiranje pa onda dalje. Treninzi su uvijek popraćeni muzikom, smijehom i jako puno razgovora u cilju da postanem jedan čvrst most između roditelja, trenera i samog sportaša.

Moje mišljenje je da svaki nogometni klub treba poticati individualan rad jedan na jedan, kako sa mladima, tako i sa profesionalcima. To je vrlo “poželjno kod rada s mladima”, ali u stvarnosti je zabranjeno od strane klubova. Zašto?

Zbog neiskustva individualnih trenera ili loše komunikacije kluba i individualnog trenera, radi periodizacije ili odmora sportaša, njegovog oporavka i sl. Svi ovi segmenti su meni osobno kao individualnom treneru jako bitni pa bih ovim putem i apelirao na sve roditelje koji šalju dijete na individualni rad, da provjere rad trenera – što taj trener želi postići sa Vašim djetetom, kako ga testira od samog početka, a mogu se referirati prema ovom članku – LINK.

Davor Dvanajšćak

Što možeš reći da si naučio u SAD? Po čemu je njihov pristup razvoju mladih igrača specifičan?

U Americi sam naučio da moram ostati u toku i evolvirati te se informirati svakodnevno, a to zahtijeva jako puno vremena i odricanja. Bitno je ostati “up to date” od čitanja specijaliziranih knjiga, proučavanja socijalnih medija do trenerskih edukacija, razgovora s kolegama.

Primjerice, ja nisam propustio niti jednu nogometnu trenersku edukaciju u zadnjih 5+ godina u Americi. To su eventi gdje se sastaju svi treneri svijeta, radi se ogromna mreža sa sličnim ili istim ljudima te si u mogućnosti izabrati predavanja od različitih predavača kao što su Ferguson, Klinsmann, Verheijen, Romeo Jozak, Ivan Kepčija i sl.

Također svi mladi američki talenti rade jako puno s individualnim trenerima. Od rada s loptom, rada na snazi, funkcionalnom treningu, sportskoj psihologiji, nutricionizmu i raznim stručnjacima u istoj branši. Druga i osnovna stvar je pristup samom treningu. U Americi se cijeni tvoj rad, cijeni se vrijeme, adekvatno si  plaćen za svoj rad.

Ako smijem usporediti, čak bih rekao da je nogometni trening deset puta bolje postavljen ovdje u Hrvatskoj nego u Americi jer ovdje u Hrvatskoj kvaliteta rada s mladima odmah izlazi na vidjelo, tko radi kvalitetno taj osvaja i postiže rezultate, dok u Americi ima stotine tisuća djece i tisuće nogometnih klubova i uvijek možete osvojiti neki turnir ili neku ligu, ali pitanje je jeste li doista na najvećoj razini.

Dugo već radiš s mladim sportašima, kako bi usporedio talent i rad, je li od tog dvoje nešto važnije ili podjednako bitno?

Ovo je jako dobro pitanje i drago mi je da ste ga postavili. Iskustva stvarno imam i to mi je možda i prednost pa vam mogu reći ovo, svakodnevno učim sam na sebi i od igrača dobivam “feedback” pa to analiziram i rastem u svakom segmentu.

Talent je svakodnevni rad i trud. Ja sam se rodio s nekim talentom pa sam kao junior igrao za prvi tim, ali zašto? Zato što sam radio i trenirao danonoćno, ne bih rekao da sam se rodio s tim. Pogledajte Dražena Petrovića, Ronalda, Bryanta ili Maradonu. Ti su ljudi trenirali satima i od samog ponavljanja nastao je i nevjerojatan talent i onda ga mi ponavljamo i usavršavamo.

Kako bi netko bio talentiran, on mora imati sva četiri segmenta u nogometu – fizički, psihološki, tehnički i taktički pa tek tada možemo reći da ima neki pokret u nogometu, dakle da ima odličan prvi korak, odličan prvi dodir, centaršut, reakciju ili nešto drugo. Međutim, tek kad dođete na nivo profesionalca, ako vam je to jedino oružje, onda svaki pravi protivnički igrač i trener, može to uočiti i pročitati tu tvoju jedinu kvalitetu.

Tada recimo dolazi na vidjelo veliki rad i ponavljanje, jer ti izvlačiš iz rukava druge adute. Kad sve stavimo na papir, sve je bitno od ta četiri segmenta, a pogotovo to da u progresu učiš iz pogrešaka. Zato mi nekad kažemo – „bio je talent, ali nije imao glavu“. U prijevodu, imao je tri od ta četiri segmenta, ali je postojao neki problem. Ili je padao u depresiju nakon poraza, ili ga je promašaj tjerao u novi promašaj, ili nije radio dovoljno na tome da ispravlja greške…To su samo neki od primjera.

Doimaš se kao netko tko „živi nogomet“?

Ma, ovako. Ponosan sam što sam dio hrvatskog nogometa i što se ponovno vraćam u taj segment svoje karijere. Iako i dalje putujem, ovdje sam sretan kao i moja obitelj. Ispunjen sam, kad znam da pomažem nekome i da je moj posao odrađen maksimalno te na kraju daje rezultat.

Znam leći u krevet i analizirati sve što sam radio tijekom dana. Ako mislim da sam nešto premalo radio, ili nekvalitetno, zapišem i sutradan ispravljam.

Za kraj, apelirao bih ponovno na sve roditelje da puste svoju djecu da uživaju u sportu/nogometu, da im ne budu nikakav pritisak nego samo dobra podrška i logistika. Predlažem da nakon svake utakmice ili treninga u autu ili na povratu kuci vi kao roditelj ne pričate puno i pustite djecu da oni počnu konverzaciju, a da Vi budete za njih i da ih slušate.

Saslušajte ih o tome sta im smeta, što bi to oni popravili, samim time ste ih dobili da kažu ono što oni misle, a ne ono što Vi mislite da je najbolje za njih. Koliko god mi mislili da su oni djeca, oni su individue za sebe i bitna im je podrška kad im je stalo do onoga što jako i iskreno vole.

Vi ste njihov najveći uzor i ne dopustite da ih izgubite ili ispunjavate kroz njih želje koje ste vi propustili u Vašem životu. Recite im da misle samo o sebi i da se samo sa sobom uspoređuju, a ne s ostalima u timu jer svaka je individua za sebe, a to se tako ne primjećuje dok su manji, ali kako postaju stariji, svaki igrač se oblikuje kao zasebna osoba.