Danijela Vidović je od prvih dana posebna priča. Danas 15-godišnjakinja s nogometom se počela baviti prije više od pet godina, u rodnoj Galižani. O njenom putu, školi, nogometu i poziciji, porazgovarali smo nakon što je pohodila HNS-ov kamp u Novigradu.
Kako je Danijela krenula u nogometne vode? “Trenirala sam judo, sve do 2013. godine kad me počeo zanimati nogomet. Tu sam se morala odlučiti hoću li nastaviti s judom ili započeti s nogomet jer nisam mogla uskladiti obje sa školom. Obzirom da mi je na judu počelo biti dosadno, izabrala sam nogomet.”
Zašto baš nogomet, i zašto baš na gol? “Mlađi brat također trenira nogomet pa sam znala pogledati neke njegove utakmice što mi se svidjelo. On trenira u Galižani pa sam i ja tamo igrala dvije godine s dečkima. Prvu godinu sam igrala, a onda su mi se svidjeli golmanski pokreti i obrane pa sam odlučila to iskusiti. Jer, biti golman nije samo stajati na golu, nego i spriječiti da lopta uđe u njega, a najveći je gušt spriječiti cilj nogometne utakmice.”
Nakon dvije godine provedene u Istri 1961, Danijela je otišla put Rijeke: “Zasad mi je dobro. Prvih mjesec dana mi je bilo teško sve uskladiti i snaći se po gradu, ali sam uspjela sve pohvatati. Nekako uspijevam uskladiti školu i nogomet. Škola je malo teška, jer na dan imam po dva sata za učiti, a imamo i dosta ispita.”
Ipak, trud se isplatio pa je Vidović pozvana u Kamp HNS-a kao najmlađa od četiri golmanice da bi u međusobnoj utakmici treneri nju izrazito pohvalili, verbalno, ali i minutažom:
“U Novigradu je bilo jako dobro. Dobra organizacija, dobar hotel, ma sve je bilo super. Treninzi su malo zahtjevniji od onih u klubu. Suigračice su dosta dobre i u nogometnom i u prijateljskom smislu. Najviše sam se družila s ostalim golmanicama jer imamo dosta toga zajedničkog. Svi treneri su bili dobri, neki malo stroži, ali ništa strašno”, završila je dobro raspoložena Danijela Vidović.
