Sasvim smo solidan nogomet mogli gledati u netom odigranom kolu Prve HNL. Uz dva derbija koja su u potpunosti zadovoljili nogometne sladokusce, ništa manje uzbudljivo i dobro nije bilo ni na tri preostale utakmice.
One u kojoj je odrađeno očekivano. Gdje je Slaven Belupo još malo zabetonirao Dragovoljac, gdje je Šibenik pokazao da je u ovom trenutku konkretniji od Istre 1961, i gdje je Gorica nastavila slobodan pad protiv Lokomotive. No, dovoljno o njima. Tih 60 posto klubova ionako igra samo za svoj gušt. Tu nikakve borbe nizašta više nema.
Derbiji su ponudili zaista puno toga. Hajduk je ostao zatečen činjenicom da se i Rijeka zna “pofajtat”. Očekivali su Splićani da će na nekakvu suludu agresiju, nošeni Torcidom, uplašiti riječku momčad, no Riječani su pokazali zube. Podigli su obrambeni gard, ali i još snažnije uzvratili.
U samom startu susreta, jedino na agresiju, bez bilo kakvog taktičkog plana Hajduk je pokušao Rijeku baciti u knock-down. Malo je splitske majstore najprije primirio Drmić, naznake da dan neće proteći onako kako su zamislili produbio Vučkić, a u trenu kada su se sasvim slučajno vratili u igru golom Livaje, unakazio ih je ponajbolji igrač susreta, Krešić.
No, ovo nije bila pobjeda samo Rijeke i njene momčadi. Ovo je bila doktorska dizertacija Gorana Tomića u odnosu na još premladog, nedovoljno iskusnog, a samog sebi dovoljnog, Valdasa Dambrauskasa. Litavski doktor ne samo da je ostao iznenađen, već u čitavih 90 minuta nije imao niti jednu jedinu reakciju da spasi domaće ambicije. Blijedo je gledao skriven iza naočala što to Rijeka čini njegovoj “turbo injekšn” momčadi i nadamo se nakon prospavane noći shvatio.
Ovaj Hajduk, sam, bez ičije pomoći, na pogon Livaje može pobijediti svaku momčad u ligi osim trojke sa vrha. Za nešto više od toga Litavac mora odabrati pravu jedanaestorku. U ovoj subotnjoj je potpuno zakazao. Ok, istina je, Litavac ima i dvije pobjede u derbijima. Onu u Zagrebu i onu u Rijeci. No, prisjetite se u kojem je trenutku i u kakvim okolnostima do njih došao.
U Gradskom vrtu odigran je onaj drugi derbi. Ponudio je nešto malo manje nogometa od onoga sa Poljuda, ali mnogo veću neizvjesnost što se tiče konačnog rezultata. Trobod Osijeku, odnosno šest posljednjih bodova donio im je igrač koji je na terenu proveo u zadnje dvije utakmice petnaestak minuta. Četiri minute protiv Istre 1961 bilo je dovoljno Manceu da poentira za 3:2, a isti broj minuta bio mu je potreban i jučer da nakon ulaska dokrajči Kopićevu momčad. A podsjetimo se gdje je taj igrač bio prije petnaestak dana. Ni na nogometnoj karti. No, spasio je ambicije Osijeka i još ih dodatno podgrijao.
I da, nema poraz od Osijeka nikakve veze sa utakmicom odigranom protiv Seville prije tri dana. To su također priče za malu djecu. Priča o umoru zbog europskog nadmetanja, priča o povredama “ključnih” igrača, Ademija i Ivanušeca su samo traženje opravdanja. Osijek je jučer bio bolji upravo za ovih 1:0. Kraj.
