Na najvećem i najpriznatijem hrvatskom sportskom community portalu Tribina.hr jutros je objavljena kolumna autora Marka Horvata koju uz njegovu dozvolu objavljujemo, a radi se o trenutno aktualnoj temi u hrvatskom nogometu – Zdravku Mamiću…
Kažu da riba smrdi od glave. S te strane, napravljen je dobar korak, glava je, ako već ne odstranjena, onda privremeno zamotana u aluminijsku foliju i smrad je kamufliran. No, to trulo, ljuskavo, dekompostirajuće tijelo te ribetine i dalje smrdi. Osjećate li to? Smrad se osjeća kad se pogleda dvorana Dinamovih zapolenika koji aplaudiraju svom vođi na uzmaku, još jače smrdi oko HNSovih ureda gdje se ne može iščupati rečenica o presudi Mamiću i aktivnom direktoru reprezentacije, osjeća se i oko koloniziranog Kvarnera gdje se ‘priča jedna lijepa priča’, a o vonju koji dolazi iz političkih centra moći gdje je Mamić bio rado viđen master of ceremony ne treba niti govoriti. Smrad dopire sve do europskih metropola kao Madrid i Liverpool gdje obitavaju smrduljci koji svoj smrad još skrivaju mirišljavim štucnama i dresovima, ali teški miris i kroz to polako probija. Kakve posljedice na HR nogomet ima presuda Mamiću? Pa, smrdi nešto manje, ali i dalje jebeno smrdi.
Nekoliko je stvari koje razumnom čovjeku nikako ne daju da se veseli oko sudbe Mamiću, iako je shvatljivo da oni emocionalno investirani, BBB, Torcida i ini, imaju razloga popiti pivo i zapjevati. Prvo, kad presuda stigne nakon 10+ godina terora i ogađene slike nogometa, jednostavno je too little too late. Drugo, kad se Mamiću dozvoli nagli napad međunarodnog religijskog turizma samo dan prije presude, pa nam se on ruga postovima na facebooku i pressicama u ilegali. jako je teško vjerovati pravnoj državi kao sredstvu obračuna sa kriminalom.
Treće, po svemu što znamo o sposobnostima i poštenju naših institucija, dozvoljeno nam je nagađati da se Mamiću ni vlas ne bi takla s glave da se u istragu nisu umiješali oni koje svi moraju slušati, američki pravni organi, zahvaljujući Mamićevim off shore akrobacijama i megalomanskim zalogajima koji su došli na radar čak i FBI-a. Četvrto, kad se samo sjetimo primjera mnogih high profile hapšenja i presuda koje se godinama ping-pongovski vraćaju sa žalbe na žalbu, sa suda na sud, mučno je pomisliti da nas isto čeka i u ovom slučaju, a da protagonist u međuvremenu zapravo može raditi što hoće. I peto, čak i da se Mamića doživotno pošalje da sere na čučavac, prilično je očito da se nema namjere obračunati sa sustavom koji je Mamića uopće učinio Mamićem, Dinamo i dalje smije biti udruga koja nije za građane, HNS i dalje smije biti najnetransparentnije javno tijelo u povijesti svega, Modrić je za krivokletstvo nagrađen kapetanskom trakom i putem u Rusiju na SP, Lokomotiva, suci…
10 godina koliko minimalno kasni presuda je dovoljno vremena da se karcinom koji je Mamić unio u nogomet metastazira, da postane nemoguće operativnim zahvatom odtraniti tumor i izliječiti pacijenta. Nogometu treba temeljito zračenje i ekstenzivna kemoterapija, ali pitanje koje muči svakoga tko želi ozdravljenje je – tko će to provoditi? Dinamo? U tom klubu negiraju presudu i zapravo tvrde da nisu oštećeni Mamićevim transakcijama, pa se postavlja pitanje kome će Mamići i Vrba nadoknađivati štetu kako je presudom navedeno. HNS? Vlada?
Ajde čak i da pustimo pravno – sudske smicalice, tko će navijačima i običnim fanovima nogometa vratiti vjeru u nogomet? Tko se od igrača, onih koji su nekako najbliže običnom čovjeku, uopće izjasnio o presudi ili ikad distancirao od Mamića i njegovog načina rada? Shvatljivo je da gledaju svoje interese, ali bez barem neke geste da postoji svijest o problemu, da postoji barem namjera drugačijeg načina svega, zašto bi mislili da umjesto Mamića neće doći jednostavno neki drugi Mamić i početi sve ispočetka?
Kao što je bilo toliko puta kada se Mamićev način pokušao opravdati jer ‘Dinamo bi bez njega bio isti kao Hajduk’ tako je očito da već nastavljamo raditi iste greške. ‘Pustite Luku, bez njega nam je reprezentacija jadna’, ‘ne talasajte prije SP-a, antiHrvati’, ‘tko još ima toliko predstavnika u finalu LPa’, zvuči jebeno poznato, nije li? Nije li to isti rezon koji se pokušavalo pravdati Mamića sve ove godine, kriminalac je, ali barem je nogomet kvalitetan zbog njega…
Pa nije kvalitetan, jadan je, uništen je, osiromašen je, a najveća zabluda koju bilo tko može pomisliti je da je Mamić neki nogmoetni fanatik koji samo hoće da se u Zagrebu i Hrvatskoj igra top kvaliteta nogometa. Jednako tako, ogromna je zabluda gledati Luku Modrića kao nekog ambasadora Hrvatske, genijalca koji promovira Hrvatsku i kojem se klanja nogometni svijet. Luka Modrić je duboko upleten u Mamićeve bljuvotine, na koncu, protiv njega je službeno pokrenuta i istraga nakon njegovog sad već antologijskog svjedočenja, a nogometna javnost i dalje plješće ručicama na njegova dodavanja, traži limenku Žuje s njegovim likom i polaže nade da će Hrvatska zbog Luke biti svjetski prvak. Tako dugo dok je tako, dok mindset prevladava koji omogućava da metastaze Mamićevog djelovanja uživaju ugled i da im se divljenjem zapravo omogućava nastavak djelovanja, nema nade za bolji nogomet. Pardon, ne bolji, pošteniji, Hrvatska možda može biti i svjetski prvak predvođena nogometnim znanjem Luke Modrića, ali kao što ni svjetska bronca nije zaliječila niti jedan problem domaćeg nogometa, to ne bi niti svjetsko zlato. Problemi su mnogo ozbiljniji od rezultatskih.
Ima li nade? Puno preduvjeta mora biti ispunjeno da bi uopće gajili nadu. Momentum presude Mamiću bi morao biti iskorišten da se konačno pravno ukinu ilegalni statuti Dinama i HNSa, to jest, da se transparentnim učine ove sektaške organizacije koje djeluju kao države u državi. Sudačka organizacija i ligaška natjecanja moraju biti pročišćena od svog smeća koje se nakupilo, a akteri koji imaju presude i procese odstranjeni. Sudski organi moraju napraviti svoje u slučajevima kao Modrić i Lovren, da se jednom zauvijek pošalje poruke da samo zato što se baviš vrhunskim nogometom nisi iznad zakona i nije ti dozvoljeno ne sjećati se kad je tebi to zgodno.
Naravno, zatvaranje vrata reprezentacije takvim personama bi trebalo biti samorazumljivo. Primjena Zakona o sportu jednako za sve, ako nije dopušteno navijaču sa ultras tribine, nije niti dužnosniku u loži, još jedan od preduvjeta za kakvo-takvo ozdravljenje, no treba naglasiti da nema zdravog nogometa kojeg prate samo ultras navijači i nitko drugi pa je vrijeme i za povući jasne kriterije što se na nogometnoj utakmici smije, a što ne smije, jesu li ksenofobna i rasistička skandiranja nešto što je 2018. prihvatljivo ili nije, je li baklja u terenu navijački štos ili ozbiljni izgred? Takve stvari utječu na ‘obične’ posjetitelje utakmica jednako kao i Mamić-sranja, a možda ih je i teže sankcionirati i odstraniti.
Ukratko, puno je previše faktora za bolje dane da bi bili riješeni pukom presudom Mamiću, pogotovo popraćenu farsom sa prebjegom u BiH i priopćenjima iz dijaspore. Amerikanci su nam dali ‘poguranac’, priliku da na njihovom radu nastavimo u pravom smjeru. Poznavajući Hrvatsku i Hrvate, brzo će sav trud saveznika izvana biti uništen, nitko nije Hrvatu veći neprijatelj od hrvatskog mentaliteta. Još ako Luka ponovno zavalja jednog u rašlje Nigeriji ili Islandu, ako Lovren posloži Messija na pod, ne bi čudilo niti da se pokrenu peticije za Mamićevo pomilovanje. Jer, Hrvati vole dobar nogomet…
