„Bili smo loši jer su nam ‘noge teške’“- najučestaliji je odgovor igrača ili trenera momčadi koje u pripremnim utakmicama teren napuste pognute glave. I nema tu iznimke, da li se radi o nogometu, rukometu, odbojci ili bilo kojem drugom sportu. Nema ni traženja nikakvih drugih razloga, sve se svodi na teške noge.
Loša i nepovezana igra, manjak trke i agresivnosti ili dekoncentracija na terenu ima samo jednog i isključivog krivca. Možemo se složiti sa činjenicom da se u igri dogodio nekakav krivi pas, da se dogodilo da igrač zakasni na loptu par sekundi ili da da se lopta odbija od njega neprirodno i tu se uistinu radi o umoru u nogama, ali se to dogodilo samo jednom i to individualno.
No, kada se govori o cjelokupnoj momčadi , gdje su svi igrači zakazali, protivnik je jednostavno bio bolji, brži, rastrčaniji i u konačnici pobijedio, a igrač za sve to ‘optuži teške noge’ onda je to samo nevješta i lažna izlika.
Zašto?
Pa u većini slučajeva na ovim našim prostorima i taj protivnik koji je bio toliko bolji počeo je relativno u isto vrijeme trenirati. Nisu ni oni na prijelazu između studenog i prosinca, kada završava prvi dio sezone, nastavili sa treninzima kao da ne postoji zimska pauza pa su u formi.
I oni imaju program rada gotovo identičan, nema se tu što puno izmišljati, i oni treniraju naporno i njima su ‘teške noge’. No ipak su pobijedili, ipak su bili bolji, pokazali puno više i nadigrali protivnika u svim elementima nogometne igre.
Zar je tako teško čestitati protivniku na pobjedi u posve, rezultatski gledano, nebitnoj utakmici, zar je tako teško reći kako su bili bolji i uzorke potražiti u neznanju, ne kvaliteti, lošem danu ili bilo čemu, a da se ne spominju „teške noge“.
Jer eto, samo onaj koji gubi ima teške noge.
(autor poznat redakciji)
