Već neko vrijeme „plovimo“ županijskim sportom u razgovorima s trenerima. Na red je stigao Adis Dervišević, čovjek koji junački stoji iznad umaškog uspona. Trenutno su treća momčad Četvrte NL NS Rijeka što je ozbiljan rezultat.

„Znate kako, otkad sam na čelu ovog kluba nosim se sa podcjenjivanjima, nepovjerenjem okoline, zbog mojih mladih godina, zbog toga što nemam adekvatnu licencu, na kojoj radim i uskoro ću je posjedovati. A moja momčad, stožer i ja iz godine u godinu se borimo za sami vrh tablica, različitih liga“, kaže Adis u početku pa nastavlja:

„I sam si trener i siguran sam da si svjestan koliko je zahtjevno i teško biti iz godine u godinu konstantan, imati dobre rezultate, pogotovo svake godine kao debitant u višoj ligi. I ove godine bih rekao da smo ostvarili odličan uspjeh naravno, bio bih budala kad bih bio nezadovoljan. Uvijek naravno želiš više, sportski je uvijek nadati se i težiti još boljem rezultatu, ali sa ovime svi skupa moramo biti zadovoljni.“

Uvijek je nezahvalno nekoga isticati, ali možda bi Dervišević istaknuo nekoga, možda nekog mladog igrača koji je „iskočio“ u prvi plan ili nekog drugog?

„Izdvojio bih cijeli kolektiv. Počinjem od mog stožera, pomoćnog trenera i legende nogometa na Bujštini pa i šire Aleksandra Uzelca Bebe. Lider bio kao igrač, u svakom klubu kapetan, momak koji je na terenu u svakom trenutku znao pogoditi pravi trenutak za izgovoriti određenu rečenicu kako bi podigao ekipu, to je prenio i na trenerski posao. Užitak je imati takvu čovjeka kraj sebe i učiti iz igračkog njegovog iskustva“, objašnjava Dervišević pa kreće dalje:

„Drugi iz stožera je Dino Horozović, kondicijski trener, energičan, pametan,osjeća ekipu gotovo savršeno, radi moderno, dobro i jedan je od bitnijih kotačića u cijelom projektu. Njegov rad je prepoznala i hrvatska rukometna reprezentacija koja ga je pozvala u svoje omladinske pogone. Treća osoba u stožeru je fizioterapeut Azra Imamović, također s Dinom radi u rukometnoj reprezentaciji. Cura koja vraća momke na teren puno prije nego što i sami očekuju. Ima strpljenja za svakog, pa i za pozive oko ponoći. To samo govori koliko smo zajedno sa igračima dobar kolektiv i koliko je atmosfera dobra. Ekipa prepoznaje koliko se trudimo da im ništa ne fali i da napreduju iz treninga u trening i to nam vraćaju na terenu. Svi zajedno guštamo.“

Bilo je i dobrih i loših izvedbi, a Dervišević pojašnjava što će posebno ostati u sjećanju:

„Reći ću koja mi je osobno najslađa bila, pobjeda protiv Novalje u gostima. Uf, što je tamo bilo slatko pobijediti, poželjeli smo da je ljeto da ostanemo još tri dana na Zrću, bili bi glavne atrakcije. Bilo bi nas dvadeset Grealisha u dresovima po otoku. Ali i neka bi, zaslužili smo. Ova ekipa ima ono nešto.“

No, nije sve bilo „bajkovito“ – nekad nije išlo: „Najlošija utakmica, rekao bih Banjole, stari lisac gospodin Tomić me baš nadmudrio. A, mi smo bili baš doslovno rečeno – bezveze, igrali smo sporo, dosadno, a ja jako mrzim kad tako igramo. Ali analizirali smo, u glavu si svi rekli na čemu moramo poraditi, uzdigli se i vratili na pobjedničke staze.“

Ok, ovo dosad je bilo super. Što sad na proljeće? Napadate li pozicije koje vode u višu ligu ili ste rasterećeni?

„Mi uživamo maksimalno. Na pola smo puta, imamo još jako puno posla i čeka nas najzahtjevnije proljeće do sad. Ako nam se pruži prilika napast ćemo, a tko ne bi? Idemo utakmicu po utakmicu, ima tu puno kvalitetnih ekipa koje zaslužuju respekt. Mlada smo ekipa, učim ja od njih i oni od mene, razvijamo se i rastemo. Ne uđemo li u višu ligu, naravno da neće biti katastrofa, ali da bi bilo slatko – bilo bi.“