Volimo, istina je, volimo pričati o uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije i dičiti se broncom iz Francuske, srebrom iz Rusije.
Volimo živjeti u iluzijama i tvrditi kako je hrvatski nogomet, hrvatska nogometna liga kvalitetom zasigurno u nekom srednjem domu europskog nogometa. No, i ove godine činjenice demantiraju taj veliki hrvatski entuzijazam, ali i laž. Laž koju jedni drugima izgovaramo iz dana u dan.
Pedeset i pet je zemalja članica UEFA-e, a njih trideset i tri nemaju svojega predstavnika u europskom nogometnom proljeću. Hrvatska spada među tu “odabranu” ekipu što samo zorno pokazuje koliko nam je klupski nogomet na niskim nogama.
Za tako nešto zaslužni su svi, ali apsolutno svi akteri HNL-a, lige koja nas, evidentno je, veseli neizvjesnošću, no neizvjesnošću koja proizlazi iz nekvalitete hrvatskih nogometnih klubova.
Stoga smo ove natjecateljske sezone u rangu Andore, Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, San Marina, raznoraznih kojekakvih ostva, ali i u rangu Škotske i Češke koje su na ljestvici UEFA-e plasirane ispred nas, a koje se isto tako ne mogu pohvaliti uspjehom svojih nogometnih klubova, te se nalaze na istom putu. Putu potonuća klupskog nogometa na europskoj razini sa kojega se izuzetno teško podići obzirom na sve okolnosti koje nas okružuju.
I nadalje se nalazimo na osamnaestom mjestu, no nadajmo se, zaista nam samo nada i ostaje, da ovakvu europsku nogometnu jesen nećemo više nikada ponoviti…
