Prethodni smo tekst okončali sa Štinjanom, sa momčadi koja je napravila najveći pomak u drugom dijelu sezone, a ovoga počinjemo sa dečkima iz Brtonigle Nove Vasi, čiji pomak nije ništa manje osjetan od štinjanskog.
Naime, tijekom čitavog zimskog perioda postojala je jedna velika bojazan kako Brtonigla Nova Vas neće uspjeti pregrmiti ovu zahtjevnu sezonu. No, ipak, dolaskom zaljubljenika u nogometni sport Lea Amira Kazića u klub, ipak su se stvari pomakle s mrtve točke. Na kraju ove sezone, koja je za momke iz Brtonigle bila izrazito turbulentna, ipak mogu jedni drugima pogledati otvoreno u oči i izreći: “uspjeli smo”. I na kraju priče, to je ipak najvažnije. Nogomet se u Brtonigli nije ugasio, a iskustvo Marčane koja je u sličnoj situaciji bila prošle godine, može značiti samo jedno, a to je da ćemo Brtoniglu dogodine gledati u još boljem izdanju.
U nešto malo blažem obliku turbulencija poput Brtonigle imali su ovoga proljeća i u Vodnjanu. Momčad je ovoga ljeta trebala odigrati kvalifikacijski ogled protiv Buzeta, no odustajanjem Moele od natjecanja i njenim odlaskom u najniži rang, i Buzet i Vodnjan postali su drugoligaši. I Vodnjanska je jesen počela odlično. No, putem su se negdje izgubili, doživjeli nekoliko teških poraza, a na proljeće je uslijedila promjena Uprave kluba.
Ono što je novo društvo, na čelu sa Željkom Đijanom uspjelo, je odraditi ovo proljeće sa prilično reduciranim igračkim kadrom, tako da se i predsjednik Đijan morao “skidati” u nekim susretima. No, ono što vraća vjeru u još bolje dane za vodnjanski nogometni klub jesu kategorije klinaca koje su sve brojnije i koje vraćaju nadu u lijepe vodnjanske nogometne dane. Vjerujemo u povratak Vodnjana minimalno u “elitni” županijski nogometni rang dogodine. Ove su se godine morali zadovoljiti pozicijom broj šest.
Petoplasirani Višnjanci sa brojem 1957 imali su mirnu sezonu. Nisu se spuštali niže od šestoga mjesta cijele ove natjecateljske sezone i razvidno je, obzirom i na njihove omladinske pogone da klub putuje sigurnim stazama. Puno sigurnijim stazama od onih sredinom devedesetih godina kada su temeljem ne baš realnih ambicija jedne jedine osobe željeli igrati i igrali trećeligaško natjecanje. Agonija, gašenje kluba, što se dogodilo koncem devedesetih, davna je prošlost koja se neće više ponoviti. Višnjan 1957 će i nadalje mirno ploviti ovim rangom i stvarati nove naraštaje igračkog kadra iz svog pogona, kao i posljednjih nekoliko godina.
Momčad Darka Zdrilića, trenera Kaštelira Labinci, i ove je godine pokazala veoma mnogo. Je, istina je, posljednje su kolo bili prilično opušteni, pa su doživjeli debakl u susretu sa Kanfanarom, no taj im poraz njihovi navijači neće uzeti za zlo. No, sada su pred pravim ispitom. Što i kako dalje? Naime, jasan je stav velike većine igrača, oni žele iskusiti prvoligaško natjecanje i mišljenja smo da bi eventualni negativan stav kluba po tom pitanju mogao prouzročiti neželjene posljedice. Istina je kako im četvrto mjesto osigurava nastup u “eliti”, a kada je već tako, ova bi momčad to morala iskoristiti. Vjerujemo i nadamo se da i hoće.
O trećeplasiranom Umagu gotovo da je i deplasirano pričati bilo kakve priče. Naime, pričati o njima kao županijskom drugoligašu je gotovo nevjerojatna činjenica. Grad kao što je Umag, grad sa takvim reprezentativnim nogometnim objektima koje posjeduje i imati klub u županijskom drugoligaškom natjecanju, je, složiti ćete se, ipak malo nenormalna priča. No, u takvom društvu i živimo. Nenormalnom. Ali hajde, momčad Umaga je nakon potpune agonije koju je doživjela u prošlom desetljeću, konačno, uz novo rukovodstvo, izborila povratak među županijsku elitu. Ono što im želimo je da se kroz novo prvenstvo konsolidiraju i da u drugoj polovici ovoga desetljeća pokušaju napraviti još jedan korak više. Grad Umag to i može, ali to i zaslužuje.
Malo mjesto, u sjeni Novigrada, prošlu je godinu pregrmilo kako je pregrmilo, pa su od početka ove sezone potpuno okrenuli ploču na stranu “B”. I odsvirali su svih 26 pjesama sa te ploče u vrlo dopadljivom izdanju, osim onih prvih pet-šest rock hitova početkom jeseni, dok još nisu imali uštimane instrumente. No, kako je momčad rasla iz tjedna u tjedan, takvi su bili njihovi rezultati. Još ćemo jednom ponoviti, i to ne bez opravdanog razloga sljedeću činjenicu. Individualno gledajući, Dajla je sastavljena od skupine iskusnih nogometnih imena, koji su ove sezone prezentirali jako puno lijepih činjenica.
No, dalje od drugog mjesta, više od drugog mjesta ipak nisu mogli. Naime, za potpuni uspjeh, za razliku od blitz-uspjeha, potrebno je ipak nešto više. Nekada su to jedna ili dvije namjerne ili nenamjerne sporne sudačke odluke, nekada je to onaj inat koji pokazuje momčad u trenucima kada joj baš na travnjaku i ne ide. Nekada je to određeni “dišpet” koji se među igračima pojavljuje kada im nitko nije pretjerano naklonjen, a nekada je to neka potpuno nebitna, ona “četvrta” stvar koju najčešće ni ne uočimo da je među nama. Iz tih razloga, Dajla je ove godine, rekli bismo “samo druga”.
Arne Peruški u ovoj su godini posložili sve četiri navedene stvari opisane u prethodnom odlomku, a priču o njima donijeli smo Vam početkom ovoga tjedna u tekstu https://www.istrasport.eu/post-festum-jesu-bas-su-se-dobro-zabavili/
