Kada su prošle natjecateljske sezone donijeli u Klubu odluku da idu ovim putem, u Rovinju su pogriješili. No, ni to nije problem. Najveći je problem grešku ne priznati već je ponavljati i držati se kruto kao “pijan plota” svojih stavova koji već drugu sezonu za redom svrstavaju Klub u donji kvalitativni dio istarskog nogometa.
Grad koji zasigurno nema apsolutno nikakvih problema sa financiranjem nogometnog kluba, Grad koji raspolaže sa uvjetima kakve bi poželjele mnoge sredine, trebao bi, morao bi, težiti kvalitetnijim rezultatima svoje nogometne momčadi, svog nogometnog ponosa. No, to jednostavno nije tako.
Od 28 nogometaša koje je na raspolaganju imao trener Rovinja Ecio Krizmanić, Rovinježi su korišteno je njih dvadeset i četvero. Od navedenog broja sedam je punoljetnih osoba, a od tih sedam dvojica su Amerikanci za koje je pitanje hoće li uopće biti dio Rovinja na proljeće.
Jesen je izguralo, u konačnici, desetak maloljetnika, od kojih mnogi sa specijalističkim liječničkim pregledom, dakle sa tek napunjenih 16 godina. Da, znam, reći će mnogi, posebice Rovinjci, “ko ča valjaju, ni to problem”. No, nije poanta da li oni “ča valjaju ili ne”. Poanta cijele priče je da oni nemaju sa kime nogometno odrasti, a da to nije na ovakav, grubi način, koji će ih na kraju, veliku većinu, otjerati iz nogometa poput rakove djece.
I zato je o Rovinju u ovome trenutku neozbiljno uopće i pričati. Predstoji da vidimo kako će se razviti rovinjski prijelazni rok, no ono što im je potrebno jesu minimalno četvorica ili petorica iskusnih, kvalitetnih igrača zbog kojih će i ostatak kadra poželjeti ostati u nogometu.
