Home Nogomet Četvrta HNL Zapad ISPOVIJEST KAPETANA VELOG VRHA – Bajram Ćeranić Baki: “Džabe sve pare, oprema...

ISPOVIJEST KAPETANA VELOG VRHA – Bajram Ćeranić Baki: “Džabe sve pare, oprema i putovanja kada nema ljubavi i poštovanja”

SHARE
Bajram Ćeranić vs Dani Olmo

Bajram Ćeranić – Baki cijeli je svoj nogometni vijek, ako izuzmemo period od 25. kolovoza 2010. pa do 12. veljače 2011., dakle punih 16 godina proveo na pulskom Tivoliu kao član NK Veli Vrh, ponosa pulskog predgrađa.

No, tijekom protekle jeseni, Bakijev je boravak na travnjaku njegovog djetinjstva, mladosti i odrastanja prekinut. Zbog neslaganja s novom klupskom upravom, a nakon toga i novim trenerom na Tivoliu, Baki je svoj nogometni put u 34. godini života nastavio u Štinjanu.

I ne bi se u toj priči ni vidjelo ništa spektakularno niti bi izašlo iz te priče ništa javnosti bitno, da nekadašnji kapetan Velog Vrha već neko vrijeme javno putem društvenih mreža ne iskazuje ogorčenost na sve što je doživio od trenutne klupske uprave, kao i od stručnog kadra na pulskom Tivoliu.

Nakon gotovo šest mjeseci uspjeli smo doći do Ćeranića i otvoreno popričali sa njim o svemu što se na Velom Vrhu dogodilo.

Već neko vrijeme na našim stranicama nakon članka o Velom Vrhu, najaktivniji si komentator. Ogorčen si, jasno nam je, ali želimo znati što je razlog tome?

Ma gledajte, sve je bilo ok u početku kada je stigao novi trener, Darko Buser. Bilo nas je tada u svlačionici 13-14, jedva smo se skupljali za tekmu, sve je bilo idealno i svi smo tada za stručni stožer bili top igrači bez kojih se ne može.

Uz mene, još su mnogi igrali veći dio sezone sa ozljedom, mene je osobno mučilo koljeno, ali zbog situacije, zbog nedostatka igrača nitko nije ni kukao ni plakao nego smo svi imali moto “stisni zube i trgaj”. Jer igrali smo u klubu kojeg volimo i bili smo svi spremni dati sve od sebe za taj klub.

Problemi su dakle nastali kasnije?

Priznati ću i reći isto tako jednu veliku istinu, a to je da otkada su došli novi ljudi u upravu, vidljiv je bio veliki pomak. Dobili smo nakon dugo vremena nove lopte, novu opremu, išli smo dvije godine za redom na pripreme van Hrvatske, a za mene osobno koji nikada nije bio na takvim pripremama, velika je to bila stvar.

No ima ona jedna koja kaže “kako medalja ima dvije strane”, pa tako ima i ova priča. Izgurali smo mi nekako tu sezonu Prve ŽNL, ne baš najbolje, završili smo na petom mjestu, no i tada je bilo samo pozitiva i zajednička priča kako “idemo dalje”.

I taj dio, prošloga proljeća odigrali su svi igrači poput mene, doslovno dečki koji su manje-više taj klub doživljavali kao drugi dom. Od Luke Špelića, Envera Kunića, Iriana Beviakve npr. i ostalog društva. I onda dolazimo do situacije gdje u klubu planiramo odlazak u viši rang.

Osjećam da tu nekako započinje i tvoje razočaranje svime novonastalim na Tivoliju?

Upravo tako. Odjednom dolaze novi igrači, sve dobri dečki, no oni po nekim mjerilima uprave i trenera vrijede više od svih nas ostalih. Tada me na sastanak poziva trener Buser i kaže mi: “Baki, ja tebi moram ponajprije uzeti kapetansku traku. Jako loše si odigrao zadnje četiri utakmice i ne želim da više budeš kapetan ove momčadi”.

Ok, nije me ni to toliko jako potreslo, iako je prije njega bilo pet trenera u klubu kojima nije palo na pamet ništa slično, iako sam znao biti mnogo lošiji na terenu nego što sam bio kod Busera. No, ono što me ponajviše začudilo bila je njegova priča o drugim mojim kolegama u svlačioni.

Kakva priča?

Ma priča u stilu, “ovaj je predebeo i neće moći igrati višu ligu”, “ovaj je neinteligentan”, “ovaj je malo skrenuo s puta”, uglavnom svega uvredljivog pomalo i to ponajviše prema starosjediocima u svlačionici.

Iskreno, ostao sam u šoku, ali rekoh sam sebi, ajde, volim taj klub, svi ti dečki dragi su mi, i odlučio sam ostati. I tu sam napravio najveću grešku.

Pripreme za viši rang dakle, ostale su u tvom sjećanju kao nešto izuzetno negativno i loše, dalo bi se tako reći?

Da, baš tako. Nikad gore. Krenuli smo s pripremama za četvrtu ligu, i počeli doživljavati baš onako, kako da se izrazim, ignoriranje i omalovažavanje. Odnos trenera prema nama je bio kao da ništa ne valjamo, da nismo za nogomet iza zgrade, nas starosjedioce, posebice Kunića, Špelića, Iriana i mene stavlja sa strane, a ove koji su tek stigli gura u prvi plan.

No, mi između sebe, unutar svlačionice šutjeli smo i trpjeli jer imamo i prema klubu i prema suigračima ogromno poštovanje.

U razgovorima koje sam vodio prije ovog našeg imam saznanja da je i novac u određenom dijelu predstavljao problem?

To je pak poseban dio priče. Na Velom Vrhu novac nikada nije predstavljao problem, jer novca za igrače nije nikada bilo. Rješavale su se nagrade na drugi način, poslom, raznim uslugama, ali novac nitko nikada nije dobio.

I sada, pred ulazak u četvrtu ligu dolazi pred nas uprava kluba predvođena predsjednikom Perom Plavšićem i počnu pričati o nekakvim rangovima plaćanja. Kao, prvi će rang igrača dobiti 475,00 kn, drugi 375,00 i tako redom.

Nama, velikoj većini je to sve skupa bilo smiješno jer znamo da su neki baš od predsjednika i dobili dva soma eura za sezonu i onda smo malo digli glas. U stilu, ‘nemojte nas zaj…’, a ako već hoćete nešto nadoknaditi nam, onda nadoknadite to na pošten način. A ne da preko noći mene pozoveš sa strane i daš mi tri soma kuna, ovom drugom pet soma, trećem sto kuna, jer kao mlad je i ne treba mu više.

Jednostavno, postali su baš bezobrazni i imao sam osjećaj da nitko od njih apsolutno nimalo ne cijeni sve ono što smo u klubu napravili zadnjih godina. Ne samo ja, već i ranije spomenuti igrači, kao i Borna i Patrik Vujica koji su uvijek bili i pozitivni i spremni za ekipu dati cijelog sebe.

Na ovom zadnjem tekstu koji je objavljen na našim web stranicama dotakao si se i Edina Kruškića, povratnika na Veli Vrh?

A to je pak najveći cirkus. Kruška je super lik, dobar igrač. No, prošlo ljeto tražio je papire, nakon što je isteklo ono vrijeme za samostalan odlazak, a Pero mu nije htio dati.

Onda je Kruška zaprijetio da će “zapalit klub” pa su ga na kraju potjerali te se zakleli među sobom i Plavšić i Buser da su mu vrata zauvijek zatvorena. Ali, to samo govori o njima i o njihovoj riječi. To su jednostavno likovi kojima nitko ni u klubu ni okolo kluba više apsolutno ništa ne vjeruje.

Konačni razlog tvojega odlaska? Nezadovoljstvo minutažom, nešto drugo, jer unatoč svemu započeo si sezonu na Velom Vrhu?

Ma, gledajte, mene je Buser počeo ‘bušiti’ odmah u startu i to svi znaju. Na mojoj poziciji instalirao je igrače koji nikada nisu igrali tu poziciju i ok, to je njegovo pravo. No sve je to činio samo da kao meni pokaže da na mene ne računa.

Povrh svega, lupetao je naokolo kako smo nikakvi, loši, kako su ovi neki Amerikanci koji su stigli u klub izmislili nogomet za nas i slične nebuloze, baš ono ponižavajuće.

Uglavnom, nakon utakmice protiv Gospića ostali smo mi igrači malo zajedno na druženju i započeli neki razgovor oko svega što se negativno u klubu događa. Često smo mi tako imali otvorene razgovore unutar svlačionice, pa smo tako pričali o trenutnom stanju u klubu. O nepoštovanju prema nama i o svemu što sam već naveo.

Na slijedeći trening nisam stigao doći i nakon toga je Buser predsjedniku dao ultimatum da želi ili da se riješe mene ili on odlazi. No, uz mene, na zub je uzeo još i Kunića i Špelića, napao ih ni krive ni dužne da su bili zajedno sa mnom u nekakvom klanu protiv njega. Na kraju vidim da je i Špeliću prekipjelo obzirom da je i on otišao za Fažanu ove zime. A to me ne čudi nimalo.

No, najgore od svega je što ni jedan ni drugi, ni Buser ni Plavšić nisu imali “jaja” da me nazovu i da mi kažu da na mene više ne računaju, nego sam to saznao preko Denisa Bošnjaka i Kunića.

Što na kraju? Iza tebe je gotovo dvadeset godina igranja nogometa na Velom Vrhu? Kako vidiš sebe u bliskoj budućnosti?

Ma lako je za mene. Ja sam već u nekim godinama, iako još uvijek mogu uživati u nogometu i sada uživam u Štinjanu. No to je najveći problem društva na Velom Vrhu, onih koji određuju politiku kluba. Nedostatak užitka i uživanja.

Ne kuže ni Pero ni Buser da mi nismo tamo neki Kinezi ili slični sa kojima je Buser radio cijelo vrijeme. Ne kuže ni jedan ni drugi da nitko od nas ne živi od nogometa. Ne kuže ni to da samo volimo nogomet, i to za onu pizzu i ono pivo koje smo imali u Tivoliu kad bi završila utakmica.

Ne kuže da nam ne može biti svejedno igramo li minutu ili dvije. Da imam 100.000 eura godišnje bilo bi mi svejedno, ali ovako kada igram iz ljubavi, naravno da mi ne može biti svejedno koliko igram. A tako razmišljaju manje-više svi igrači na ovom nivou.

Ne kuže da mi na Velom Vrhu živimo za nogomet, i da je to jednostavno ljubav. No, kada se pojave ‘mamlazi’ sa parama i nevjerojatnim egom ostaje ti samo žal što su ikada došli i što si ikada bio dio njihove priče.

Džabe sve pare, oprema i putovanja kada nema ljubavi i poštovanja.