Navijački puk je ekstremno subjektivan, to je jasno. Ali, svejedno, možda nekad treba pogledati samo malo širu sliku.
„Maknite amatera na klupi“, komentar je s najviše lajkova na jednoj od objavi kluba na društvenim mrežama.
Ali, kada je Oriol Riera, trener s iskustvom rada u četvrtoj i trećoj španjolskoj ligi dobio posao trenera prvoligaša u Hrvatskoj, tada smo slušali kako je „Tomić neozbiljno shvatio“, „nije kliknuo“ ili ne znamo točno što – „premalo se centriralo“ na treninzima.
O Sergeju Banoviću se valjda nije ni pričalo – zašto i bi, španjolska treća liga (nula bodova u prva tri kola) je valjda jača referenca od klupe Uljanika s kojim Istra 1961 ima suradnju. Suradnju o kojoj se ne priča ni govori, a prema svemu što čujemo, atmosfera je kao između Josipa Dabre i Andreja Plenkovića – skupa moramo bit, ali jasno je svima što mislimo jedan od drugome.
Trenutna situacija nije problematična iz niti jednog razloga, osim – smisla. Klub u Puli je podignut na stabilne razine, apsolutno to nije sporno, ali kada vidimo transfer posudbe Ville Koskia u Alaves i krcati omladinski pogon mladih talentiranih nogometaša iz Solina, Dubrovnika, Rudeša, Lučkog i ne znamo sve odakle, tu padaju u vodu sva PR priopćenja.
Lani, dok su nas još voljeli i tretirali kao medij, Istra 1961 nas je zamolila da ih oslovljavamo sa „istarski prvoligaš“, ne sa „pulski“. I zaista smo to radili godinu dana, ni sami ne znamo zašto, da bi se malo dodvorili i pokazali dobru volju, ali jednostavno – to ne ide, ljudi, tako.
Istarski prvoligaš je onaj koji brine o istarskom nogometu, istarskim nogometašima, o istarskim trenerima, o istarskom identitetu i ima plan kako razvijati istarskog prvoligaša. Dok god Ayuma bude imao 15 prvoligaških nastupa prije nego je Benjamin Pajković dobio jednu minutu, razumna istarska nogometna javnost neće podržavati ovo što klub radi.
Ovo trenutno je definitivna potvrda da je „istarski prvoligaš“ ustvari jedan najobičniji alat za razvoj španjolskih trenera, igrača iz svih dijelova svijeta i eventualno inkubator za Alaves.
I sada bi komentatori napali trenera s 15 prvoligaških utakmica u nogama – on je kriv. Ma da ne bi. Oriol Riera radi koliko može, kadar mu se oslabio, a i kada je bio bolji, rezultati nisu bili pokazatelj realnih događanja na terenu, nego spoja s(p)retnih okolnosti i Kolićevih valjda 40 obrana u mjesec dana.
Što sad? Dobro je rekao jedan sportski djelatnik iz Istre –„baren dvaput na leto gledamo Dinamo i Hajduk“. Je to smisao kluba?
