Idemo redom, da nešto ne zaboravimo. Ulazak dvaput zaredom u polufinale SP-a za reprezentaciju poput Hrvatske je uspjeh enormnih razmjera. Budimo precizniji, prolazak skupine je sasvim u redu rezultat, a najčešće se ‘manjim’ reprezentacijama nakon velikog rezultata dogodi „debakl“ ili se čak ni ne kvalificiraju na veliko natjecanje.
Hrvatska je na ovom prvenstvu pokazala jaku mentalnu snagu i čvrst karakter momčadi. To je bilo dovoljno za prolazak skupine, iako uz solidnu količinu sreće (Lukaku-Belgija), ali i za izbacivanje Japana te Brazila.
Međutim, sada treba jasno reći – Hrvatska je isprovocirala ogromnu dozu sreće na ovom velikom natjecanju. Namjerno je tu glagol „isprovocirala“, a ne imala. Ponašanje je bilo izvanredno i na račun toga Japan nije senzacionalno izbacio Hrvatsku, a Brazil u svojih 11 udaraca u okvir nije zabio za pobjedu.
Današnji poraz od Argentine uopće ne treba doživljavati tragično jer – realno, dolazak Hrvatske do ove razine natjecanja na ovom SP-u je nešto zbog čega se treba veseliti, a ne žaliti za porazom od Messijeve Argentine. Hrvatska je u dva susreta protiv Brazila i Argentine uputila tri udarca u okvir, a protivnici su u tih 210 minuta u okvir gola Livakovića pucali 18 puta.
Dominik Livaković zaslužio je dobiti svojih ‘pet minuta slave’, ali njegovih 11 obrana kriju drugu vrlo važnu stvar koja se baš i nije pisala u proteklih par dana (s valjanim razlogom) – Hrvatska je protiv Brazila mogla doživjeti debakl, visoki poraz.
S druge strane, danas te sreće nije bilo. Jedanaesterac je, kažu, vrlo dvojben jer je Livaković bio u mjestu u trenutku kada se Alvarez zabio u njega, a loptu je ionako već nesmetano uputio prema golu, iako slabo. Drugi gol je plejada slučajnosti na krilima čega je Argentina došla do finala.
Za kraj, samo se treba vratiti u realnost. Prolazak protiv Brazila ne znači da je Hrvatska bolja momčad od Neymarove družine. Znači samo da ih je prošla. Ali, to je i dalje ona momčad koja se mučila s Japanom, bila podređena Belgiji posljednjih pola sata (i vrlo lako mogla ne proći skupinu) te remizirala s Marokom i ne bila baš dominantna.
Sada, glave treba staviti skupa i shvatiti da je ogromna razlika biti treći ili četvrti na SP-u. Završiti s pobjedom bilo bi idealno i nagrada za sve reprezentativce koji, zaista je takav dojam, daju sve od sebe. Međutim, kvalitativno, nisu trenutno na razini najjačih momčadi, plasmanu u polufinale usprkos.
Ako pretpostavimo da će Francuska, vjerojatno najbolja momčad prvenstva, proći Maroko – treće mjesto je itekako dohvatljivo. Samo, Hrvatskoj treba ono što je imala sve do utakmice s Brazilom – mir, odsustvo euforije i skromnost.
Hrvatska prije nego je prošla Brazil nije uspoređivala Modrića i Messija koji je danas po tko zna koji put pokazao da je najbolji igrač na svijetu ikada, nije tvrdila da su Juranović i Sosa vrhunski bekovi i nije slala poruke kako je Livaković golman za Bayern. Polako. Smireno. Do bronce. Dečki su je zaslužili.
