Iza nas je jesen, u kojoj smo u nogometnom smislu doživjeli mnogo toga. Od UEFA, preko HNL natjecanja i nogometnog Kupa Hrvatske, ukratko je potrebno ocijeniti i dosege hrvatskih momčadi. U globalu gledajući HNL zasigurno, po mojem skromnom mišljenju, spada u TOP 10-15 euro natjecanja, odmah tu negdje iza Nizozemske, Portugala i Belgije.
Liga 10 koja broji sada već svoju šestu godinu pokazala se, zahvaljujući Zdravku Mamiću koji ju je instalirao kao model, kao pun pogodak. Gledajući ukupno, u svim tim godinama, u devedeset posto slučajeva jasan je i osvajač naslova kao i najslabija momčad lige, no, eto, ove godine onoga tko će direktno preseliti u Drugu HNL, tražit ćemo, vjerojatno do zadnjeg kola. Među tim momčadima su Istra 1961, Varaždin i Inter, a pulskoj ću momčadi posvetiti posebno poglavlje.
Inter je jesen okončao u zoni koja ga održava u ligi još jednu godinu, da je sada kraj. I to je realno stanje igračkoga kadra u tom klubu. Međutim, isto je tako realna činjenica da su Zaprešićani svake polusezone mijenjali postojeći kadar u znatnom obimu (doduše, kao i velika većina Klubova HNL-a koji su na tom nekom nivou borbe za ostanak), te da se ove godine u cijeloj toj priči nisu najkvalitetnije snašli.
No, posljednja dva rezultata i posljednje predstave Intera unatoč besparici u Klubu, samo je dodatno “našpanalo” njihov igrački kadar i iz ove su polusezone izašli kao pobjednici. Igrački je kadar takav da sigurno svojom kvalitetom mogu osigurati daljnju plovidbu Zaprešića kroz HNL, to je sigurno. Momčadi u kojoj igra nekoliko prekaljenih prvoligaških igrača (od Serderova, Mazalovića, Postojnskog, Boseca, Mamuta) sigurno nije mjesto na samom dnu ljestvice, a to su Zaprešićani i pokazali u posljednjih nekoliko kola.
Samir Toplak, jedan od ponajboljih trenera u HNL-u, čovjek s karakterom i određenom karizmom, zajedno sa predsjednikom Laljkom držao je taj klub u životu nekoliko godina. Kemijao, izmišljao, radio sve ono što nogometni trener njegovog imena i prezimena negdje drugdje nikada radio ne bi. I uspio u svakom naumu. Sada je red da mu se osiguraju nova sredstva i nesmetani rad, za dobro “zaprešićkog diva”.
Zbog odnosa koji unutar NK Varaždin vladaju, a znajući da je dio njihovog stožera, u određenom smislu i izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije, dojma sam kako će od svih ovih momčadi, i iz tog razloga, Varaždin nekako najlakše boriti se na proljeće s problemom ostanka u ligi. Činjenica je da se radi o momčadi koja prema analizi Transfermarkta i je najjeftinija momčad HNL-a, no kako je vrijeme odmicalo Varaždin se pomalo dizao.
Krenuli su u sezonu s tri poraza, ne toliko visoka, koliko očekivana i zaista su, onime kako im je igra izgledala, zasluženo bili na dnu ljestvice, sve do devetog kola. Tada se dogodilo ono zbog čega nogomet najviše i volimo.
Varaždin je na svom stadionu ugostio Dinamo i slavio je u toj utakmici sa 1:0. Ne, nije nakon toga momčad bezglavo poletjela. Dapače, poraženi su Varaždinci nakon toga i od Rijeke i od Hajduka, što ne spada u kategoriju neočekivanih poraza, no, u ključnom trenutku, kada je važno bilo upisati novu pobjedu svladali su pulsku momčad i tada pokazali da zadnju riječ nisu rekli.
Ključan trenutak u egzistenciji Varaždina ove godine dogodio se nakon smjene dotadašnjeg trenera Borimira Perkovića kojega ja odmijenio Luka Bonačić. Perković je zasigurno osoba koja u svojoj karijeri ima razloga vjerovati da može raditi u Prvoj HNL, u klubovima poput Varaždina, Slavena, ili sličnih, dakle u kategoriji koja mu realno i pripada, no Bonačić je stari lisac.
Trenažni dio kod Varaždina bio je zasigurno i kvalitetniji od Bonačićevog, no Luka je u Varaždin donio nešto drugo. Dišpet. Već je u prvih nekoliko dana rekao javno kome što ima reći, podigao malo buru i na Varaždin se sada drukčije gleda. Uspiju li Varaždinci donekle ojačati kadar, tako da im je u ovom trenutku najpotrebniji jedan napadač koji će na proljeće u ključnim trenucima pomoći Benku i Glavici i postići 3-4 ključna pogotka, Varaždin ćemo i sljedeće godine gledati kao prvoligaša.
Slaven Belupo je iz zone opasnosti pobjegao. Ok, bodovno to tako ne izgleda, no realno je Slaven trebao biti momčad koja se s ovim rosterom igrača morao boriti za mjesto među prvih pet. Jer njihov igrački kadar zasigurno je i kvalitetniji i iskusniji od Lokomotivinog kadra, a sigurno može držati i nivo s igračkim kadrom Gorice ili Hajduka. Kada unutar momčadi imate prekaljene majstore nogometne igre, počevši od oba vratara Ježine ili Filipovića, svejedno je, pa njima dodate Stipu Bačelić Grgića, Parackog, Puclina, Mateasa Delića, Krstanovića, pa nešto mlađe Bogojevića, Zirduma i Nemanju Glavčića, vi se jednostavno morate boriti za mjesto koje vodi u Europu.
No, eto, ove se godine to Belupu nije dogodilo. Zaostatak za ostalima je prevelik, veći no što iznosi njihov bijeg od samoga dna, i godina je za Slaven Belupo izgubljena. Osim Kupa. Nemojmo ni zaboraviti činjenicu kako je momčad iz Koprivnice jedan tjedan početkom mjeseca studenog provela i na samom dnu ljestvice. Ipak, novi trener Belupa, koji me ničime nije dojmio ustartu kada je lupetao u prazno, osobno mi se, vremenom počeo sviđati.
Nemam pojma što čini sa tom momčadi, no mislim da je shvatio kako je te dečke potrebno pustiti da igraju, ne “trkeljati” ih nekakvim laptopima, sastancima, izvještajima. Pustiti ih da igraju, da uživaju u posljednjoj fazi svoje karijere i straha za Belupo ove godine neće biti. Postoji jedna mala opasnost, a ona se očituje o tome da opet momčad izgubi kompas jer je na početku 2020-te opet čekaju redom Dinamo, Rijeka i Hajduk. No, vjerujem da su shvatili da porazi od navedenih nisu bitni.
Gorica već drugu godinu uspješno pliva unutar HNL-a. I to je lijepa vijest. Klub je to koji je svojevremeno isto stvorio rezultatski napredak, no Zdravko Mamić je, spašavajući Istru, te godine doslovno zabranio ulazak Gorice u Prvu HNL. I vjerojatno je pogodio. Gorica je tada imala rezultat, ali nije imala sve ono drugo što joj je bilo potrebno da bi ušla u elitu.
Danas Gorica izgleda dobro. Neću reći da izgleda moćno, no Gorica već godinu i pol igra neki svoj nogomet kojega je pred momčad koju je posložio s Mindaugasom Nikoličiusom pred njih postavio njihov strateg, kolega Sergej Jakirović.
Gorica je momčad koja unutar svojega sustava, kudikamo se lakše bori protiv momčadi čiji je roster unutar HNL-a jači od njihovog, dok laganih problema Jakirovićeva momčad ima s onima koji su slabiji od njih. Stoga bi zaista bilo interesantno vidjeti kako bi se ova momčad snašla unutar Euro natjecanja.
Nekako vjerujem da do tog nivoa, do petoga mjesta mogu doći, jer su zaslužili i po svom pristupu, i po poimanju nogometa da ostvare taj uspjeh. Ove godine im je zasigurno najveći uspjeh dvostruka pobjeda protiv Hajduka kojega su u jednom tjednu svladali unutar prvenstva te im zatvorili sanjarenje o Kupu Hrvatske. I oba puta s identičnom igrom.
Posloženom u identičnom sastavu. Razigranu u identičnom sustavu. Gorica je pravo osvježenje HNL-a i nadam se da ćemo je dugo vremena gledati unutar naše najkvalitetnije lige.
Slično izrečeno za Goricu vrijedilo bi i za Lokomotivu, ukoliko bismo onaj navijački segment uspjeli kod Lokomotive pronaći. Naime, kada bi ta momčad bila smještena u Šibeniku ili Slavonskom Brodu, siguran sam da bi bila još kvalitetnija i još moćnija. A dovoljno je moćna i ovako. Lokomotiva je u prvenstvo krenula s nekoliko poraza. Očekivanih ili ne, a doživljenih od Dinama, Rijeke i Hajduka.
Dakle, gotovo kao i Slaven Belupo. No Tomić je svoju momčad iz toga izvukao. Za tako nešto mu je najprije poslužila Istra koju su doslovno razmontirali rezultatski s velikih 4:1 te su do novog susreta s Dinamom i novoga poraza pokazali da se i ove godine na njih može računati. No, nakon novoga poraza od Dinama, nisu isto dopustili da im se dogodi s Rijekom i Hajdukom i njihov je uzlet započeo.
Savršenu im je jesen malo poremetio poraz kod Slaven Belupa krajem studenog, no vrlo su se brzo vratili i već u slijedećem kolu na pogon mladih Kosovara i Albanaca, gdje ponajviše mislim na Kastratija i Uzunija, zaboravili na kiks u Koprivnici i slavili s visokih 4:0 protiv Gorice, nanijevši istima najviši poraz unutar Prve HNL.
Zašto ovo pišem na ovakav način? Da pokažem koliko je teško raditi sa mladom momčadi, jer Lokomotiva spada u tu kategoriju. Malo im prosjek kvare Sammir i Budimir s 33 godine obojica, no ostatak društva je izuzetno mlad. Ujedno, Lokomotiva ja napravila jako dobar skauting u albanskom nogometu, te uz spomenutu dvojicu, dakle Kastratija i Uzunija, unutar rostera nalaze se još poneke nove nade nogometa iz tog dijela Europe. I sve su to igrači s 19-20 godina.
Tuci, Cokaj i Mersinaj. Nadalje, Lokosi su od Ive Grbića učinili jednog od boljih vratara HNL-a, pa ni za njihovu budućnost nema neke velike brige. Naravno, govorim o bliskoj budućnosti, a ona će im i ove godine donijeti borbu s Goricom za navedeno peto mjesto koje ove godine vodi u Euro natjecanje. A tu je i Kup…
PRVA HNL – LJESTVICA
[jsStandings id =”44912″ columns =”played_chk;win_chk;lost_chk;draw_chk;point_chk;goalscore_chk;goalconc_chk;curform_chk”]
