Znaš li tko je Adrian Newey?
On je inženjer u Formuli 1. Ne bilo kakav inženjer. Smatra se najboljim u povijesti. S tri različite momčadi je osvojio 12 naslova u poretku konstruktora. Sedmorica vozača su vozila „njegove“ bolide kada su osvajala ukupno 13 naslova kao piloti.
Tijekom svoje karijere bio je uspješan kao inženjer, dizajner, čovjek koji se bavi aerodinamikom i kao tehnički direktor timova. Dizajnira i „hiper-automobile“. One iznimno rijetke jurilice koje se prodaju rijetkima koji mogu imati takve jedinstvene automobile. Kažu da su hiper-automobili najboljih 1% super-automobila.
Newey je nedavno postao najplaćenija osoba u povijesti Formule 1, ako izuzmemo vozače. Ako njih uključimo, te globalne superzvijezde, on je i tada jedna od najplaćenijih ljudi ikada u Formuli 1.
Za 5 godina vjernosti Aston Martinu, Newey je navodno plaćen 200 milijuna dolara. Ako se boriš s računanjem, to je 40 milijuna dolara godišnje. 110 tisuća dolara dnevno. Za kruh i mlijeko dovoljno.
Kome se to isplati?
Na kraju ove priče ću te pokušati dovesti do razumijevanja da je Newey za svog poslodavca Aston Martin zapravo besplatan. Pazi sad…
Formula 1 na kraju sezone plati 1 milijardu dolara (ono s puno nula) timovima obzirom na njihove rezultate. To je njihov nagradni fond. Najbolji tim dobije 14%, najgori 4% iz tog fonda. Za 5. mjesto je Aston Martin prošle godine dobio 100 milijuna dolara.
Recimo da Newey pomogne da oni napreduju za dva mjesta. To će im donijeti dodatnih 25 milijuna dolara godišnje.
Ako podrazumijevamo da će njegova stručnost donijeti neki pomak naprijed, onda zamišljamo kako će Aston Martin to iskoristiti da privuče bogatije sponzorske ugovore za svoj F1 tim, kako će zbog toga prodavati više cestovnih automobila i kako će napredovati na tržištu hiper-automobila.
Ako njihovi bolidi budu brži, bit će više vremena na TV ekranima i oni će to moći dobro naplatiti od svojih sponzora.
Da ti mašta zaigra, Newey je već dizajnirao jedan hiper-automobil za Aston Martin. Prodano je samo 150 komada, ali po 3 milijuna dolara. Izračunaj koji je to promet. Računaj i da Red Bull ima gotovo milijardu dolara vrijedne sponzorske ugovore u F1.
Aston Martin nije Red Bull, ali ako napreduje s Neweyem, milijuni će se sliti u njihovu kasu. Nadam se da smo blizu zaključku da je Newey zapravo za Aston Martin besplatan.
Što zapravo želim reći?
Ukratko, da je dobar stručnjak besplatan. Daje vrijednost koju će sportski klub ako pričamo o sportu ili firma, ako pričamo o biznisu lako vratiti.
Problem kod ovakvog ulaganja je što je korist koju će netko dobiti često neopipljiva na dnevnoj bazi stjecanja koristi. U slučaju Neweya, Aston Martin će i ovu sezonu završiti na petom mjestu.
Kako ćemo izmjeriti koliko je on usvojio i koliko će znanja tek primijeniti u korist momčadi? Možda se akumuliraju znanje i promjene koje će tek donijeti rezultate?
Možda ćemo izmjeriti nakon nekoliko njegovih sezona koliko se pomaknuo Red Bull u sportskom i ekonomskom smislu. I tada nećemo znati koliko je tu njegovog utjecaja, bili rezultati bolji ili ne.
Svaki tim, sportski, poslovni, obiteljski, ima priliku vjerovati stručnjacima i angažirati ljude koji mogu donijeti rezultat, makar koštali 40 milijuna godišnje. Ima i opciju zapošljavati najjeftinije, da zamažu oči sebi i javnosti (recimo, jedan od vozača Aston Martina je vlasnikov sin).
Tko zapravo više košta, najbolji (a skup), ili najjeftiniji (a loš)? Jeftin je skuplji od „nikoga“. Tko će više podignuti vrijednost tima, funkcioniranje tima, sve ljude u timu?
Što to znači za sportske klubove?
Uzet ću za primjer profesionalne nogometne klubove iz svoje okoline. Rijekina momčad po Transfermarktu vrijedi 34,5 milijuna eura. Istrina momčad vrijedi 8,08 milijuna eura. Pričam samo o prvoj momčadi, seniorskoj momčadi.
Oba kluba imaju trenere, analitičare, fizioterapeute, liječničku službu. Psihologa nemaju. Kad se već bavim tom strukom, razmišljam nemaju li ga zato jer je nedostižan, ili jer je nepoželjan?
Ako bi psiholog u tim klubovima podignuo vrijednost igrač momčadi samo za 1% tijekom cijele sezone, momčadi bi vrijedile 345 tisuća, odnosno 81 tisuću eura više. Samo za 1%.
Može li se tim „viškom“ novaca platiti dobrog psihologa u Hrvatskoj? Itekako.
Vraćamo se na pitanje o ideji koja vodi sportske klubove u našem okruženju. Vodi li ih ideja o okupljanju najboljeg tima školovanih i iskusnih ljudi koji iza sebe imaju rezultate u svom polju rada? Vodi li ih ideja o zapošljavanju ljudi koji su ili jeftini, ili podobni, ili ne pitaju puno, ili su mladi, ili su zadovoljni s malo?
Osim što sam povukao analogiju sa psihologom, mogao sam postaviti pitanje o privlačenju najboljih trenera koji rade s djecom, umjesto korištenja svoje pozicije da bi mladi treneri volontirali. Isto pitanje vrijedi za sve druge struke koje grade tim oko igrača.
A gdje su tu mali klubovi?
U istoj dilemi. Zamišljam mali klub, iz sporta koji nije nogomet. Klub se igra profesionalizma, jer zapravo su njegovi igrači dečki i cure koji su u srednjoj školi ili na fakultetu.
Sportom se bave prvenstveno jer ga vole, jer imaju dovoljno vremena u životu, jer dobiju džeparac. Igraju razne prve lige u rukometu, odbojci, košarci. Dakle, igraju na najvišoj razini u državi.
Uglavnom prestaju igrati u godinama kada bi tek trebali postati najbolji, u ranim dvadesetima. Niti oni, niti klubovi nisu ozbiljno ulagali u sebe. Nije bilo najboljih trenera, fizioterapeut i liječnik mogli su doći jednom tjedno, kondicijski trener je napisao program, ali ga klub nije mogao platiti da ga provodi, a psiholog bi ionako ugrožavao nesigurnog trenera pa nikom nije palo na pamet angažirati ga.
Isti taj klub na vagi profesionalizma bi mogao angažirati psihologa i stvoriti vrijednost kroz razvoj trenera na prvom mjestu, a onda i kroz razvoj pojedinaca i na kraju cijelog tima. Svi bi iznosi bili manji, vrijeme provedeno u klubu bi bilo manje, ali ako se vratimo na onih 1%, nešto bi se dogodilo.
Mogla bi se dogoditi veća povezanost igrača/igračica, bolje upravljanje timom od strane trenera, porast vrijednosti igrača i samim time kluba koji bi tako lakše privukao sponzore i nove mlade igrače željne promocije.
Preduvjet za to je odluka da je stručnost na prvom mjestu. I opet ti kažem, nije do psihologa. Mogu angažirati nutricionista, fizioterapeuta, pomoćnog trenera. Bilo koju osobu koja bi oplemenila stručni rad.
A lokalni klubovi?
Princip je isti, a način sličan.
Hoće li klubovi novcima koje im daje lokalna samouprava privući stručnjake u radu s djecom koja žive na području te lokalne samouprave? Logično je da to tako bude slučaj jer time klubovi i djeca dobivaju dodatnu vrijednost.
Jednom će se negdje pojaviti neki Ivica ili Janica, a dok se to ne dogodi deseci, stotine i tisuće djece će biti sportski zdravije odgojeno.
Treneri u tim klubovima će biti educiraniji i stvarati će trajnu vrijednost. Zamisli da je klub za cijenu mjesečne plaće na crno lokalnog nogometaša, doveo svaki mjesec drugog stručnjaka u klub da educira trenere.
Jednom psihologa, drugi put kondicijskog trenera, treću pit fizioterapeuta, četvrti put liječnika, peti put nutricionista. Ili da je tu edukaciju napravio za roditelje djece.
Koliko trajne vrijednosti tako stvara klub? Koliko je trajne vrijednosti stvorio taj na crno plaćeni nogometaš? Nula.
Zašto sama struka ne traži edukacije za sebe?
U društvu nema prevladavajućeg konsenzusa da je važno ulagati u svoje znanje. Nema odgovornosti, niti osobne, niti društvene, da moramo napredovati da bi drugima mogli prenositi ono što znamo na kvalitetan način.
Kod trenera i ljudi koji vode klubove postoji strah od znanja. Ljudi su uglavnom začahureni u obrasce koji dominiraju u nekom sportu i poimaju sport uvijek na isti način. Ugoda poznatog sprječava ljude, ne samo u sportu, da prihvate svoje neznanje kao priliku za učenje i napredovanje i da se raduju novih učenjima koja njih i ljude oko njih čini boljima.
Obrati pažnji na to da su najbolji treneri, koji traju dugo i koji postižu uspjehe s različitim sportašima i klubovima, zapravo ljudi koji mogu voditi razgovor na više tema od samog sporta. Njihovi intervjui nisu serija poštapalica. Vidiš promišljanje o životu na prvom mjestu pa tek onda o sportu. Vidiš da su to ljudi koji istražuju, koje zanima promjena, zanima ih drugačije, zanima ih učenje.
Zato su stručnjaci koji otkrivaju neznanje u našem sportu prijetnja. Zato rijetke zanima onih skromnih 1% (jer bi bilo i više) napretka, jer to znači promjenu, izlazak iz zone ugode. Jednostavnije je raditi stvari na poznati način, iz 30 godina stare skripte napisane na pisaćoj mašini.
Što bih volio da uzmeš sa sobom i o čemu da razmisliš?
Otvori se za mogućnost da je ulaganje novca, vremena, energije, emocije, zapravo ulaganje s povratom koji znači zaradu. Znači više novca, energije, znanja, sigurnosti, zadovoljstva, uspjeha. Dobar stručnjak je besplatan, makar koštao 40 milijuna dolara godišnje.
Nemoj olako prihvatiti kad ti netko kaže da nema novaca u sportu. Zapitaj se ima li ih, ali su krivo raspoređeni. Je li to samo isprika za neznanje?
Na vrhunskoj, nacionalnoj i na lokalnoj razini ima malo ljudi koji to na prvom mjestu prepoznaju i onda na drugom mjestu nisu ugroženi tim stručnjakom.
Kada vodim radionice o komunikaciji ili o davanju i primanju povratne informacije, učim polaznike da na negativnu povratnu informaciju (kritiku), smiju uzvratiti samo na jedan način: reći „hvala“. Mogu tu informaciju uvažiti pa nešto mijenjati, ili ne moraju.
Nema svađanja, opiranja, opravdavanja. Samo zahvalnost jer je netko u želji da budemo bolji pokušao dati način kako to napraviti. To je poklon i zaslužuje zahvalu.
Takav pristup prema kritici svima će nam omogućiti lakšu potragu za znanjem i više učenja. Mi koji radimo u sportu moći ćemo zaraditi donoseći barem tih 1% na razini klubova i saveza, da bi oni s kojima radimo postali bolji, na osobnoj i klupskoj razini.
Trenutno, dodatna ulaganja u sportaše financiraju roditelji. U isto vrijeme klubovi i savezi ignoriraju struku i uspjesi im se uglavnom slučajno događaju.
Lopta je u njihovom dijelu terena. Pitanje je znaju li što će s njom?
