Kolumna Petra Nikolića

KOLUMNA PETRA NIKOLIĆA: Kako stvoriti i uništiti talentiranog igrača?

FOTO: Antonio Petrovski

Ovo je priča o djeci u sportu kojoj ne damo da se razvijaju kroz pokušaje i pogreške. O tome kako smo im u uhu od trenutka kada taknu loptu i govorimo im što bi trebali napraviti. Ne puštamo im da budu samostalni i da uče na svoj način, u svom ritmu.

Učimo ih trikovima koji donose rezultat, a ne razumijevanju igre koju igraju da bi sami razvijali svoja rješenja.

Priča će biti fokusirana na nogomet, ali može se odnositi na bilo koji sport, bilo kojeg trenera i dijete koje ćeš prepoznati u ovoj priči.

“Zamisli da su Messiju treneri konstantno vikali da doda”

Citat koji je pokrenuo priču

Nedavno sam naišao na sljedeće misli jednog poznatog nogometaša: „Gubimo suštinu nogometa. Ne samo na profesionalnoj razini, nego i s djecom. Moja djeca igraju u Španjolskoj i preplavljena su informacijama. Primaju loptu i već im viču što moraju napraviti. Sve je manje driblera jer tek što je dijete dobilo loptu, vičemo da dodaju.“

„Zamisli da su Messiju, kada je imao 8 godina, treneri konstantno vikali da doda. Danas ga ne bismo imali. Nogomet je postao tako velika stvar. Svi čitaju, proučavaju i misle da samim time znaju voditi i trenirati druge. Kažeš sedmogodišnjaku da zatvori u dijagonali, pokrije prostor… a on ima 7 godina!

Pusti ga da igra s loptom, neka radi greške, a kad bude imao 14-15 godina, možemo ga ispravljati. To je poruka za budućnost. Ovo je sport i ljepota nogometa ne bi se smjela izgubiti.

Moja iskustva

Nekad sam se bavio poslom nogometnog trenera. Jedne godine, mislim da je to bilo 2012/2013 trenirao sam dečke u kategoriji do 10 godina u riječkom Orijentu. Ne pamtim točno, no znam da na prvoj utakmici nismo dobro izgledali. Poučen iskustvom koje sam do tada stekao, bio sam siguran da je pravi put učiti djecu da se igraju nogometa i zanemariti rezultate.

Što se tiče onog citata gore, grozio sam se naučenih obrazaca igre kod djece. Učili smo prepoznavanje i rješavanje tipičnih situacija u nogometnoj igri. Poticao sam djecu da donose odluke i na svojim pogreškama i uspjesima razumiju kako se prilagoditi. Nikad, baš nikad, nismo uigravali kombinacije iz kornera, ili radili slične besmislice koje bi nam u tom uzrastu donijeli rezultate, ali djeca iz toga ne bi ništa naučila.

Bilo je to vrijeme zanimljivog eksperimenta u našoj grupi. Niti jedno dijete nije htjelo biti golman pa smo igrali bez golmana u igri 9:9, između dva kaznena prostora. Svakih 5 minuta jedan igrač bi obukao markirnu majicu i stao na gol. Bez rukavica. I igrao bi u polju skupa s drugima. Uz igrača više, talentiranu djecu i naglasak na igri, naša momčad je puno igrala s loptom i bila sve bolja i bolja u odnosu na protivnike.

Kako potaknuti razvoj igrača, kreativnosti, donošenje odluka…?

Isprva je onome tko je bio na golu bio šok „biti kriv“ za gol. Znaš već kako to ide. Suze, molba da više ne bude na golu i sl. Ponekad bi dobili gol s centra (šutom na prazan gol) na radost educiranih roditelja protivničke momčadi. Nakon što sam par mjeseci na sve reagirao s osmjehom i poziv na nastavak igranja, djeca su to prihvatila. Nije bilo suza, nego smo se zajedno nasmijali i nastavili igrati, griješiti, učiti i uživati u igranju nogometa.

Važno je bilo mijenjati pozicije svim igračima. Oni koje su prije treneri označili „rođenim napadačima“ igrali su u obrani i obrnuto. Morali su naučiti odgovornosti i izazove svih pozicija. Morali su razumjeti igru koju igraju, poštivati suigrača i njegovu tipičnu poziciju, vidjeti nogomet očima drugoga. Time smo zabili poneki gol manje, ali smo naučili puno, puno više.

Od početka do kraja sezone, okrenuli smo poimanje nogometa naglavačke. Pardon, okrenuli smo ga na pravu stranu. Igrali smo isto protiv slabijih, jednakih i boljih. Zapravo, nismo igrali isto. Igrali smo se isto. Slučajno ili ne, danas dva momka iz te generacije igraju prvu malonogometnu ligu, nekoliko ih igra 2. i 3. nogometnu ligu. Važnije, istim sportom se aktivno bavi sigurno trećina te djece, možda i više.

“Kad će pogriješiti nego s 10 godina?”

Što možeš vidjeti kod trenera svog djeteta?

Vratimo se na onaj citat. Vjerujem da trener tvog djeteta ima savjet za dijete čim primi loptu. Siguran sam da nakon pogreške komentira nešto poput „Leone!“. Tebi je možda prošlo kroz glavu kako trener dobro vidi, a tvoj Leon opet ne kuži. O tome ćete pričati poslije utakmice.

Potičem te da se pitaš što znači takva, ili neka slična uputa. Što je maleni mogao naučiti iz toga. Mi smo svi naučili da je kriv, da trener vidi da je kriv i samim time da trener zna. No, je li ta uputa korisna za njegov razvoj? Nije. Je li ta uputa znak da on ima dobrog trenera? Nije. Upravo suprotno.

Osim toga, trener koji je u uhu igrača cijelo vrijeme sprječava ga da razmišlja svojom glavom. Kaže trener: „Pogriješit će“. Pa naravno da hoće! Kad li će pogriješiti nego s 10 godina? Ako odemo u krajnost i razumijemo da pogreška u finalu Lige prvaka košta stotine milijuna nečega, koji je bolji trenutak da dijete uči kroz pogreške, nego na početku svog sportskog puta? Mora postojati trenutak u kojem će dijete biti neopterećeno, razigrano! U kojem će biti radoznali istraživač i zabaviti se.

Želiš da tvoje dijete pokušava. I griješi. Želiš trenera koji će mu dati podršku u tome i stvoriti uvjete u kojima nema kazne za pokušaj i pogrešku. Štoviše, uvjete u kojima postoji nagrada za lukav pokušaj, za pokušaj koji će značiti učenje, iako u tom trenutku neće donijeti rezultat. Jeftini trikovi za izvođenje kornera i slobodnih udaraca su gubljenje vremena. Djecu moramo učiti razmišljanju koje će nas potaknuti da kažemo kako „kuže“ igru.

“Želimo da su samostalni, a ne dopuštamo im njihovo mišljenje i pravo na pogrešku”

Kako ćeš (između ostaloga) prepoznati dobrog trenera?

Jednom mi se kolega trener požalio da roditelji misle da nije dobar trener jer ne viče na djecu. A njegov kolega koji je bio u terenu (a pojma nije imao) je imao naklonost roditelja jer mu je bilo stalo. Navodno. Pokušajmo ne zamijeniti angažman trenera uz aut liniju za „stalo mu je“. Vikanje za znanje. Nervozu za ljubav.

Dobar trener svoj posao radi preko tjedna. Kada su djeca u pitanju, ne može i ne smije doći u finoj robi gledati utakmicu, ali mora se vidjeti da su osnove pokrivene na treninzima. Dobar trener usmjerava, ohrabruje, potiče angažman, podiže energiju (to se može šutnjom, vikom, pogledom…), potiče sportski kulturno ponašanje. Dobar trener ne pokazuje tribini da je vidio da je Leon pogriješio. To je neznalica.

Anegdota. Moj prijatelj Sebastian, jedan od rijetkih trenera kojem bih dijete dao na trening bez pitanja, jednom je vodio momčad protiv mene. Jedan od njegovih igrača nabio je loptu s centra i ona se odbila od podloge te u luku preskočila mog golmana. Maleni nije znao bolje procijeniti loptu, nije mogao bolje i dobili smo gol. Sebi se okrene prema meni i uzrujano kaže: „Petre, ovo nije gol“. Zajedno se nasmijemo i igra krene dalje. To je trener.

Kad smo već kod toga, jedan od igrača s te utakmice igra prvu hrvatsku nogometnu ligu. Više ih još danas igra solidan natjecateljski nogomet. To su dečki koji su sada u srednjim 20-im godinama. Niti on, niti ja ih nismo opterećivali rezultatima. Razvijali smo njihovo razumijevanje igre, sportsku kulturu. Puno puta smo zbog toga izgubili utakmice, ali smo dobili momke koji su danas sportaši. I nitko ne pamti neku nebitnu utakmicu od prije 13 godina.

Koja je poruka za tebe, čitatelja, roditelja ili trenera?

Prvo ću ti reći da je teško, ili skoro nemoguće naći trenera koji ne viče „Leone“ i „Marko“ da bi sebe opravdao. Možda ti ovi redovi pomognu prepoznati ponašanja koja koče tvoje dijete. Nadam se da ćeš razumjeti da je posve u redu da tvoje dijete griješi, ne zna i da uči. I da nema boljeg trenutka nego da to radi nego sada, dok je dijete. Jer svi ti želimo da jednog dana mogućnost njegove greške znači da je odlučeno finale Lige prvaka. I da je on ne napravi, naravno.

Treneru, prestani se skrivati iza svog neznanje prozivajući dijete. Pusti mu da se igra. Pusti ga da shvati igru na svoj način. Kao Neo u Matrixu. Trudit će se i neće moći. Lupat će u zid. Ti mu nećeš dati rješenje nego ćeš ga pustiti da se muči. Mora sam razumjeti na svoj način. Mora shvatiti da ne smije pokušati saviti žlicu. Jer nema žlice. Ne savija se žlica, nego on i njegovo shvaćanje igre. U tom trenutku smo svi pobijedili.

Bavimo se mikro-upravljanjem djecom. Posvuda. Upisujemo ih na nogomet u vrtiću, očekujemo da igraju kao oni na televiziji, a dajemo ih u ruke ljudima koji ih ne mogu naučiti ničemu. Htjeli bismo da se razviju u samopouzdane sportaše, a kontroliramo svaku minutu njihovog vremena. Želimo da su samostalni, a ne dopuštamo im njihovo mišljenje i pravo na pogrešku.

Pogreške u dječjem sportu ne samo da su besplatne, nego toliko uče da vrijede neprocjenjivo. Kad skupimo dovoljno pogrešaka i dovoljno učenja, shvatimo igru. Netko postane Neo, netko Luka Modrić, netko dobar igrač u lokalnom klubu.

A svi se igraju.

Kalendar

veljača 2025
P U S Č P S N
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
2425262728