Kolumna Petra Nikolića

KOLUMNA PETRA NIKOLIĆA: Zašto sam prestao gledati nogomet?

Dinamo je neki dan ružno nastradao protiv Bayerna. 9:2. Zovi policiju.

Nisam gledao. Samo sam čuo rezultat. Više gotovo da i ne gledam nogomet. Ne bih znao nabrojiti 11 igrača Dinama ili Bayerna da mi život o tome ovisi. Ipak i dalje osjećam da mogu i znam pisati o nogometu. Sve zapravo ide u istom smjeru u kojem je išlo kada sam bio zalijepljen za ekran i znao po 20 igrača oba gore navedena kluba, a jedanaestoricu u lošijem klubu belgijske lige.

Nije Dinamo problem

Još malo o Dinamu i Bayernu…

Najplaćeniji igrač Bayerna zarađuje 25 milijuna eura godišnje. Cijela momčad Dinama, svi treneri, pomoćno osoblje i svi igrači na stipendijskim ugovorima zajedno ne zarađuju ni pola od toga. Nije sve u parama, znam. Ne odražavaju ti novci uvijek kvalitetu. Ali ovakva razlika? Hej! Pričamo o tome kako je Bayern po plaćama vrjedniji od Dinama više desetaka puta. 9:2? Posve realno.

Nije Dinamo (naš) problem. To je naš najbolji klub koji se uglavnom sprda s državnim prvenstvom. Povremeno mu netko zaprijeti, ali 18 puta u zadnjih 19 godina isti je klub prvak. Što dovoljno govori o ostalima.

Problem je što se naš najbolji klub, koji ima par (ne baš standardnih) reprezentativaca, ulaskom u europska natjecanja može hraniti pokojom mrvicom. Osuđen je na ovakva batinanja i povremene uspjehe u nekom slabijem natjecanju. Uspjesi su prolazak nekoliko kola protiv načelno jačih momčadi koje su tom trenutku u krizi. 

Premier liga

Zbog novca od TV prava Premier liga se daleko izdvojila od svih drugih nogometnih liga. Ove godine je Bournemouth, klub koji je od 125 godina postojanja 117 proveo u nižim razredima natjecanja, nakon prodaje najboljeg napadača lagano kupio napadača Porta i brazilske reprezentacije za 40 milijuna eura. Jasno ti je tko je tko u nogometu – Porto i Bournemouth? Porto koji je dva puta bio prvak Europe, zadnji put prije ne tako davnih 20 godina. 30 puta prvak Portugala. Dao je igrača i igrača.

Tolika je moć te Premier lige da je klub koji se bori za ostanak toliko moćan da je jedan Porto za njega patuljak. Mogli su kupiti cijelu hrvatsku ligu ili gotovo bilo kojeg igrača iz bilo koje druge lige. Da bi se borili za ostanak u najboljoj (najbogatijoj) ligi svijeta.

Unutar Premier lige tri kluba koja su prošle godine ušla u ligu, odmah su ispala. Veliki klubovi su stotine milijuna (funti i eura) udaljeni od malih. Svake godine igraju Ligu prvaka, pune svoje kese i razlika je sve veća. A maleni Ipswich koji je prošle godine završio drugi u drugoj ligi, potrošio je ove godine više novca nego 31 od 36 klubova u Ligi prvaka!

Svodim puno toga na novce jer novci danas diktiraju nogometnu mapu više nego ikada.

Što razlika u novcima znači kada pogledamo teren?

Igrači imaju sve manje identiteta. Dođu u klub, zabiju par golova, ljube grb i kunu se u odanost, da bi promijenili klub prvom prilikom. Pritom će često forsirano otići iz kluba postavljajući ultimatum. Ili će ih klub rado prodati da bi zaradio i ugrabio neku bolju priliku na tržištu. S kime da se ja kao navijač poistovjetim?

Budući da sam iz Rijeke, možda sa Stevenom Juncajem? Njemu s 27 godina tata platio dolazak u Rijeku, a onda je momak koji je rođen u Americi izjavio da je opsjednut Rijekom i da mu se ostvario cjeloživotni san. Šteta što u 34 minute koje je odigrao cijele sezone nije stigao poljubiti grb.

Današnja Rijeka gotovo da nema igrača iz svoje škole nogometa, ili iz regije, kojeg je dopunskom selekcijom dodala u kadar u mladim godinama. Vrati me to u skoro šampionsku 1999. kad je većina momčadi bila iz Rijeke i Istre, uz nekoliko igrača sa strane, od kojih su neki tu bili godinama pa su imali zašto ljubiti grb. Usto su i dali poneki gol.

Onda si uvijek znao nekoga tko zna nekog igrača, ili je igrao protiv njega u pionirima. I kružile su priče. Dosta se dodalo da zvuči bolje. To stvara, povezanost igrača i navijača. I kad si ljut kako su igrali, znaš da je i njima stalo i da će im negdje biti muka kao i tebi nakon utakmice. Bili su tvoji i nikad ih se nisi odrekao. Iako si nekad bio ljut na njih i nekoga nisi volio.

Jesam li ja navijač Leicestera?

Sjećaš li se prvaka Engleske iz 2016. godine? Leicester City. Zadnji put prije toga 1995. prvak Engleske nije bio klub koji nije City, United, Liverpool, Arsenal ili Chelsea.

Leicester je godinu dana nego što je osvojio titulu na početku travnja bio otpisan. Na zadnjem mjestu o ligi i s velikim zaostatkom za prvim mjestom kojim može izbjeći ispadanje. Sa 7 pobjeda u 9 utakmica u zadnja dva mjeseca sezone spasili su se. „Nešto“ što je potaknulo to čudo prenijeli su u sljedeću sezonu i s izgledima na kladionici 5000:1 osvojili naslov.

Neću se zavaravati da je Leicester bio sastavljen išta drugačije od bilo kojeg drugog kluba danas (ili tada). Bila je to hrpa igrača bazično nepovezanih s klubom, ali koji su igrali zajedno barem nekoliko sezona. To je za današnje pojmove vječnost. Neki važni igrači su s klubom bili ne samo jedan, nego i dva ranga natjecanja niže. I ovdje se stvorila priča s kojom su se navijači mogli povezati.

Ne samo njihovi navijači, nego i ljudi poput tebe i mene koji ne vole predvidljivost u sportu. Mi kojima se ne sviđa predvidljivost sporta, koji vole buntovnika i zajebanta koji će pomrsiti račune.

Prestao sam igrati nogomet iz istog razloga zašto ga ne gledam

Bio sam niželigaški igrač. Sve što vrijedi za vrhunski nogomet i nogomet u Hrvatskoj (koji nije vrhunski), vrijedi i za niželigaški nogomet. Romantika nije nestala samo s najviše razine. Romantike u nogometu ima toliko malo da je teško nađeš u selu i lokalnom klubu. Jer se i tamo neki tip igra direktora, neki drugi trenera i više nego ikad se dovode (polu)igrači za društvene pare.

Naravno da sam se bavio sportom iz ideala. Igrati za lokalni klub dok me nono gleda za mene je bila stvar ponosa. Sa 17 sam počeo u seniorima, zajedno s prijateljima iz djetinjstva. Nismo ni bili svjesni koliko smo sretni i koliko je rijetko da možemo skupa igrati nogomet. To shvatiš danas, kad se to čini kao neki drugi život. Nismo bili ni loši za tu razinu. Ali…

Ali netko je uvijek imao bolje ideje. Dovesti nekog ispranog igrača sa strane koje je nekad kao bio nešto. I koji uvijek ima 3 žuta kartona ili zatezanje lože kad idemo na gostovanje u Senj (jer tamo dolaziš na tvrdo). Ili je ozlijeđen. I onda je jedan po jedan prijatelj prestajao, dok svi nismo prestali.

Danas je još gore. Plaćaju se momci koji se s 20 i sitno godina hrane snom nogometne karijere, a igraju na seoskim travnjacima. Ne znaju sami skuhati dva jaja. Pitaju mamu i tatu džeparac. Kriva je lopta, trava, sudac, trener. Nikad oni. Oni samo nemaju sreće. Nula radnih navika, ali gluma na najjače.

Kad smo kod glume, valjda ipak gledam nogomet

U nedjelju sam gledao Man City – Arsenal. Došao sam s planinarenja, vidio da se igra derbi pa kažem ajde. Na stranu simpatije, kako je netko igrao, je li bio crveni karton ili nije.

Još jedan podsjetnik zašto više ne gledam nogomet. Postoji fenomen u nogometu da momčad koja vodi i čuva rezultat ima velikih zdravstvenih problema. Svi se ruše po travnjaku, svaki kontakt je blizu teške ozljede i svakog mora pregledati liječnik, nakon čega spomenuti nesretnik uglavnom nastavlja igru. Škola glume. Fuj! I fuj!

Ti momci su uzori djeci koja od njih uče kako se valjati po terenu, simulirati, ukrasti. Ne onako fakinski, nego jadno, smiješno. Rade budale od sebe, protivnika, suca i svih koji ih gledaju. I ja sam budala.

Nisam navijač Leicestera. Navijam za timove koji dijele moje vrijednosti.

Leicester je kod mene dotaknuo jednu stvar koja mi je važna. Prkos. Inat malog protiv velikog. Mogućnost da ja, ti, bilo tko, iz bilo koje situacije uzmemo nešto za sebe trudom, radom, drskošću, oportunizmom, timskim radom. Priliku da uspijem na drugačiji način. Zato Leicester i zato samo te sezone. Imali su identitet. Imali su povezanost, ono nešto. I zato je Vardy zabijao voleje s 30 metara i zato su pokrili milijun mana koje su bile očite.

Volim vidjeti ideju, viziju, stvaranje i razvoj. Volim kada Liverpool dovede Kloppa i zadrži za 9 godina, a on stvori svoj heavy metal nogomet. Volim i kad City dovede Pepa (prije toga „njegovog“ sportskog direktora) i kada postoji projekt. Da, imaju para na bacanje. Znaš što? Imaju i mnogi drugi pa nisu s njima ništa napravili!

S takvim dugoročnim idejama mogu se identificirati. Svaki dan i tjedan vidim isto i znam za što navijam. Jer ja navijam za nešto, a ne za nekoga. Navijam za način kako ćeš se ponašati, kako ćeš igrati, kako ćeš pobijediti i izgubiti, kako ćeš se odnositi prema suigraču i protivniku.

I pazi sad, pritom mi je nevažno ako si reprezentacija Hrvatske ili Tadžikistana. Ako si klub iz Rijeke, Bilbaa ili Sibira. Želim vidjeti ono što mi je važno. Želim vidjeti da razvijaš, da imaš identitet, viziju, da si sportski drzak i da je najvećoj zvijezdi kao i portiru zadovoljstvo biti dio tog kluba.

Ne vidim to ni na Hreljinu, ni u Rijeci, ni u Istri, ni u Hrvatskoj, gotovo nigdje.

I zato sam prestao gledati nogomet.

Kalendar

veljača 2025
P U S Č P S N
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
2425262728