Sada, kad sam trener mladim nogometašima, često im znam reći da na terenu moraju naučiti kako sakriti svoje nogometne mane. Svaki put kad to naglas kažem, moj mozak stvori mentalnu sliku Fatosa Hoxhe.
Fatos je imao nogometnih mana, možda i više nego neki drugi, ali nitko ih nije sakrivao bolje od njega. Jučer, na svojoj vjerojatno posljednjoj seniorskoj utakmici zimske lige, pokazao je isto to. S 38 godina na leđima bez ikakvih se problema nosio s mladim, suludo brzim i potentnim mladićima.
Mislim da vrlo često smanjujemo veličine jer su tu pokraj nas, naše. To će, nažalost, biti sudbina i Fatosa Hoxhe. Osobe koja na račun toga koliko je puta razveselila svoje sugrađane i susjede, zaslužuje bistu u Harlemu.
Kad si mladić koji se bavi futsalom, a uz to imaš konstituciju koja nije suviše primjerena za sport, normalno je da u danima potpićanskog prvoligaša, gotovo luđački pratiš kretnje Fatosa Hoxhe. Predaja paralelne lopte u stranu, odlazak uz liniju pa naglo pojavljivanje u sredinu kao rješenje drugom beku. Uvijek u pravo vrijeme. „To je tako jednostavno“, pomisli tadašnji junior tog kluba pa pokuša na sljedećim utakmicama napraviti isto. Nije bilo jednostavno. Kasnio sam, ili na lopte uranio, pojavljivao se na krivim mjestima.
U futsalu, ali i sportu općenito, genije će te prepoznati po tome što rade komplicirane stvari da izgledaju kao da može svatko. To je radio, i raditi će nadajmo se u veteranima još dugo, Fatos Hoxha. Ovdje moram spomenuti i anegdotu vezanu uz Rab.
Skupila se grupica zanesenjaka, fizički strahovito spremnih, odlučnih i željnih futsala da se okuša u Drugoj Hrvatskoj malonogometnoj ligi Zapad. U toj sam sezoni Rabljanima bio delegat više puta, ali pamtim okršaj Albone i Raba.
Dečki s Raba vrlo vjerojatno nisu previše pratili istarski futsal i nisu znali tko je Fatos Hoxha, a on je u tom periodu sigurno izgledao najmanje spreman u cijeloj svojoj karijeri. Kad se još na to nadovezao široki zeleni dres Albone, jasno je zbog čega su Rabljani naivno, ali na kraju točno, označili Fatosa kao osobu koja će prelomiti susret.
Sjećam se kao danas, u prvih desetak minuta u nekoliko su navrata nasrnuli u presing kad je Fatos imao loptu. Obzirom da se nitko nije udario, sada mogu reći da je bilo prekrasno gledati kako ti mladići „lete“ u radijatore stare labinske dvorane. Nakon tih desetak minuta utakmice, gosti su shvatili da se radi o režiseru utakmica i da se njega – ne napada.
Žao mi je što je sinoć u dvorani ostalo tek 200-tinjak ljudi da pljeskom pozdrave vjerojatno najvećeg futsal genija kojeg je Labin ikad imao. Fatos zaslužuje oproštajnu utakmicu na kojoj će puna dvorana posljednjim pljeskom zahvaliti majstoru za sve lijepe trenutke koje im je pružio.
