Drugu godinu za redom Istra 1961 organizirala je završni dan za djecu i roditelje, što je zaista pohvalno i lijepi događaj.
Na početku događaja je izvršni direktor Mikel Lauzurica prezentirao u kongresnoj dvorani kampa Mon Perin roditeljima i igračima planove Baskonia Alaves grupe te povijest i budućnost projekta NK Istra 1961 sa strateškog i infrastrukturnog gledišta.
Nakon toga je koordinator razvoja Andro Fistonić prošao povijest i budućnost razvojnih programa, uz primjere individualnog razvoja nogometaša.
„Potom smo se s djecom, roditeljima i trenerima prebacili na nogometne terene kampa Bale, gdje su se u opuštenoj atmosferi mame i tate suprotstavili djeci na travnjaku! Poseban poklon kluba su dobili roditelji djece koji svakodnevno voze na treninge u Pulu iz raznih mjesta Istarske županije, neki čak i preko 25,000km godišnje. Hvala svima na dolasku i ugodnom druženju za kraj sezone“, napisali su iz Istre 1961.
Svaka čast roditeljima, kapa do poda, jasno je da bi sve napravili za svoju djecu, ali je li ikome prošlo kroz glavu da nije baš normalno da neko dijete, bilo koje, a pogotovo ukoliko je mlađe od 14-15 godina, u autu provede više od 25 tisuća kilometara godišnje? Znači li to da otkad uđe do kad završi pionirski staž, dijete u autu napravi 100 tisuća kilometara zbog nogometa?
Ne znam jesmo li se dobro shvatili, ali ako roditelji godišnje naprave toliko, kada dodamo gostovanja, turnire i ostalo, znači li to da imamo djecu u prvoligašu koji godišnje naprave 30-35 tisuća kilometara u prijevoznom sredstvu? A vjerojatno i u školu idu nekako…
Teško ćemo to staviti pod „razvoj djece“…
