Neopoziva ostavka Saše Kolića na mjesto predsjednika Zbora nogometnih trenera nije me iznenadila. Poznajemo se dugo. Upoznali smo se naravno na terenu, gdje se sve najbitnije u nogometu i događa.
Barem bi tako trebalo biti. Ali, na žalost, nije! Mlad, ambiciozan čovjek koji želi mijenjati načine razmišljanja, razne stereotipe i nametnute obrasce ponašanja uklesane u kamenu od strane “starosjedioca” mora biti problem. Još ako se razumije u materiju, onda je neprijatelj. Kole, bezrezervna podrška!
Jučer sam odradio svoju rutinu s kojom ja i moja obitelj živimo predugo. Posao, nakon toga odradim dva treninga (jučer je bio lakši dan, obično odradim tri), Lidl u povratku doma i u 21.30 spreman za “neptime” prije spavanja. Nas trenere koji živimo sport, koji volimo ovo što radimo, koji želimo pozitivno utjecati na razvoj djeteta u svakom pogledu, koji želimo biti prvi u njegovim očima, a ne na tablici smetaju upravo ovakve stvari.
Jučer sam na treningu škole nogometa objašnjavao djeci od 5-6 godina zašto je slušanje bitno za komunikaciju, zaustavljao vježbe, inzistirao na pravilnom izvođenju, demonstrirao, ponavljao, govorio, slušao. Ostvarili smo zajedno nešto pozitivno, nešto smisleno što će ih unaprijediti i olakšati im sljedeći trening (čitaj, razvoj motoričkih sposobnosti i igru).
Uvjeren sam da je Kole imao isti problem na dužnosti koju je obnašao do nedavno, ali ja imam neopisivu sreću da moji sugovornici kasnije ne raspravljaju o meni za šankom.
Puno je oko sporta udruga, saveza, raznih organizacija koji su same sebi svrha postojanja, a klubovi i sportski djelatnici ispadaju nebitni u cijeloj toj basni i strojevi za prikupljanje članarina koje odlaze na podmirenje njihovih troškova da bi uopće mogli postojati.
Jedva opstaju, nošeni entuzijastima, plaćajući razna davanja nametnuta od onih kojima su svrha postojanja upravo ti klubovi i sportski djelatnici. A ispada da je obrnuto. To je baš cool!
U cijeloj toj basni najviše ispaštaju djeca koja ne dobivaju ono što im je potrebno. Zdravu sredinu gdje mogu izrasti u prave ljude. Poneki i u velike igrače kojima će se ponositi i klubovi, a i njegovi suigrači.
Jer djeca su svugdje ista. Sva su vedra, iskrena, dobra, ali mi ih pokvarimo u tom nekom procesu. Mi, roditelji, škola, klubovi, treneri, sustavi, udruge, savezi. To je naša odgovornost. Ali trebamo znati komunicirati i ne zaboraviti slušati.
Piše: Goran Vujica
