Piše: Goran Vujica
Nedjelja, vani kišurina, prolom oblaka, ljeto je gotovo. Listam portale, tv kanale, peglam trosjed, razmišljam (omakne mi se s vremena na vrijeme i ta aktivnost). I počinje tekma na Poljudu. Rekoh, ajde pogledat ću. I stvarno, obzirom na vrijeme, tekma je bila dobra, otvorena i dinamična.
Ono što mi je zapelo za oko je u uvodnom dijelu gdje su bili sastavi momčadi. Na klupi Varaždina sjedio je kao rezervni vratar „naš“ Luka Šteko. Osjećao sam se baš onako „očinski“ i bilo mi je baš drago vidjeti ga tamo. Da me ne bi netko pogrešno shvatio, nije zbog toga što sam radio kao trener s njim već smo samo odradili zajedno 20-tak treninga onda kada su nam se putovi ukrižali.
Bilo mi je drago jer znam koliko je želio takvo priznanje u sredini u kojoj je odrastao i razvijao se kao vratar, a koja je na žalost svih nas koji smo stajali između vratnica oduvijek dokazano bila loša za domaće vratare.
Neću ulaziti u analize i uspoređivati ga sa vratarima njegovog godišta (+- godinu dana) koji su uvijek dobivali prednost ispred njega jer ima tu stvarno kvalitetnih dječaka. Ono što bih htio naglasiti je nevjerojatna ustrajnost i vjera u sebe koja zaslužuje svako poštovanje.
Jučerašnja utakmica ništa ne znači što se tiče njegove buduće karijere. To svaki vratar zna pa vjerojatno i on, ali Toplak mu je vjerojatno dao nevjerojatan motiv više da ustraje u ostvarenju svojih ciljeva.
Nije to više stvar samo našeg prvoligaša iz kojeg stalno odlaze mladi vratari (Kolić, Orbanić, Bodetić, Šteko) već cijele Istre kao regije. Mi nemamo niti jednog drugoligaša, dok par trećeligaša nije dovoljno za jasnu strategiju razvoja vratara, ali činjenica je da očito dobro radimo koliko god se drugi, organiziraniji, busali u prsa. I činjenica je da nas, trenere vratara klubovi i dalje ne doživljavaju kao struku, a trebali bi.
Da se razumijemo, kada su nogometni vratari u pitanju uvijek netko prođe lošije i uvijek netko bude zakinut za minute na terenu jer se radi o specifičnom „mjestu rada“ u svijetu sporta. Put koji svaki vratar mora proći od početka svog razvoja pun je stereotipa, a dodatno ga otežavaju treneri u klubovima kojima su golmanski treninzi „ono nešto“ što se može, ali kada ih „on ne treba“.
A trebaju ih uvijek!
Mene osobno trener nije slao na selekcije na koje sam bio pozivan već je slao dečka koji je sjedio meni na klupi jer je bio dobar sa njegovim starim. Trener mi je uvjetovao da sa njim potpišem ugovor kada sam imao 20 godina. Nisam čak niti odbio, već nisam znao što mi je činiti jer nije bilo kao danas gdje svaki klinac od 12 godina ima „menađera“. Rezultat. Prvo kolo na klupi, treće na tribinama i „vozi miško“… A bio je trener sa pedigreom, a ne lokalni baja. Nakon toga dvije godine nisam šutnuo loptu, a nogomet mi se zgadio.
Kada sam napokon odlučio ponovno pokušati trebalo mi je samo dva mjeseca da ponovno preuzmem jedinicu u „mom“ klubu i nakon dvije sezone uđem sa ekipom u drugu ligu. Tada, već poznati scenarij, razni interesi su odlučili i ta sezona je bila kraj ozbiljnog nogometa za mene.
Zbog toga razumijem Šteku. Razumijem što je osjećao svaki puta kada se razočarao i nije on jedini jer njegovu priču doživi gotovo svaki vratar u karijeri. Zato svim ovim našim znalcima koji lijepe postere ‘Murinja’ po svojim sobama, pričaju sami sa sobom o svojim imaginarnim uspjesima, a gaze bez trunke empatije preko nas da bi bili prvi u selu volim reći što ih ide kada god za to imam priliku.
Vratarski treninzi su uvijek bili naporni, a sa današnjim zahtjevima igre su i izuzetno kompleksni i sveobuhvatni i ne trebaju nam život otežavati loši treneri, loši uvjeti za rad i tapšanje po ramenu sa figom u džepu. Vratare ne motivira novac, a trenere vratara još manje, ali svi oni traže zasluženo uvažavanje.
Na žalost, dobiti će ga – nikad! Svi smo mi Šteko, ali svi golmani su zakon!
