Piše: Goran Vujica
Bliži se 22:00 sata. Čujem iza zatvorenih vrata sobe, ratuje se. Slušalice na ušima, „đojstici“ u ruci, metak u cijevi.
Konverzacija prava borbena. I pomislim, kakva slučajnost. Moj sin je suborac sina mog suborca iz 90-ih. O živote, pa zar opet? Neka nam bar djeca budu pošteđena terena, žuljeva, metka u cijevi, glave u torbi.
Našu mladost netko je ubrzao i potrošio, barem nam djecu pustite na miru.
Odmah potom, vratim se u realnost. Pozdravim svog suborca preko njegovog sina, pomislim u sebi „ovi klinci danas imaju ozbiljnih problema…“, i nastavim sa dremuckanjem (čitaj, gledanjem televizije).
Čemu ovaj uvod?
Razne platforme za igre polako istiskuju stvarne sportske aktivnosti. Tko će se više oblačiti u sportsku opremu, otrčati malo, napraviti nešto što je našem tijelu potrebno, a o psihi da ne govorim.
Sve više klinaca se raduje kiši da ne moraju izlaziti vani i da se mogu zalijepiti za ekrane.
U jutro vide oblak na nebu pa ostanu kod kuće jer će možda nevrijeme.
Treneri pokušavaju na sve načine animirati one malo ljenije, pospanije (u stručnoj literaturi tzv. dizelaše) kojima ova situacija odgovara jer imaju alibi za svoju neaktivnost.
Sada su napokon počeli treninzi pa se situacija počela malo mijenjati jer ponovno možeš fizički vidjeti svog pulena, možeš ga pogledati u oči da vidiš ima li te iskre u njima.
Završio sam nedavno kamp za vratare koji sam odgodio na dva mjeseca. Nije bilo idealno, ali obzirom na cjelokupnu situaciju mogao sam biti zadovoljan. Čekaju me još analize preko Zooma (šta ćeš, moraš se prilagoditi) i zaokružiti ćemo cjelinu.
A klinci?
Nakon skoro 3 mjeseca stanke, poneki su se „ubuckili“, poneki izrasli. S nekima nisam radio i više od pola godine, karakterno isti, ali točno vidiš da ih ova situacija pogađa, da im smeta.
Ali, svi do jednog su imali iskru u očima i bili su presretni što su na terenu. Imao sam osjećaj da bi, da sam im dao cijeli trening da hodaju po terenu i „broje gliste“, bili zadovoljni.
U biti, danas je najlakše biti trener po pitanju sadržaja, jer su klinci željni terena, aktivnosti, druženja i uživanja u onome što vole.
S druge strane, teško je dozirati opterećenje. Većina naših sportaša ima višak kilograma, mišići su im atrofirali, vezivna tkiva zglobova su kruta i neelastična, a mozak im trenutno nije u optimalnom stanju da odgovara na razne zahtjeve.
Na žalost, nakon ponovnog početka aktivnosti, imam osjećaj da je trening za naše sportaše postao „ono nešto“ neuobičajeno. Da, izmijeniti će se sve to nakon tjedan-dva aktivnosti ako nas zaobiđu ozljede, ali definitivno, ova naša mladost je debelo zakinuta zadnjih godinu dana.
Već sam negdje napisao da ćemo se posljedicama ovog stanja baviti u godinama koje dolaze. Smeta mi spoznaja da sam pročitao nekoliko istraživanja koja su se bavila ovim problemima, kako fizičkim tako i mentalnim koje uzrokuje ova nenormalna situacija, ali kod nas nisam naletio niti na jedno.
Možda griješim, neka mi netko pošalje link ako postoji neka studija koju je provela neka ustanova ili udruga financirana javnim novcem. Zanima me kakvo je stanje naše djeca nakon ovih godinu dana, i što nas očekuje u budućnosti, jer znam dosta o djeci u Italiji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Kanadi…ali što je s našima?
Ne može sve pasti na leđa nas roditelja, trenera, učitelja, odgajatelja: Da se sami nosimo sa našom djecom, a ne možemo sami sebi objasniti neke stvari.
Postaje sve normalnije da se danas obrok pojede ili se ode u toalet, za vrijeme punjenja igrice, pa se opravdano bojim da će se i treninzi zaobilaziti jer je nečiji „tim“ upravo zauzeo neku imaginarnu zgradu i svi računaju na još jednog borca koji ima „napunjen život“ i „bazuku“.
Danas svakog drugog klinca „zateže loža“. Pa digni se s te stolice dečko!!!