PIŠE: Goran Vujica
Danas mi je došla do uha jedna, vjerojatno svakodnevna, pričica vezana uz jedan pulski sportski kolektiv.
Moja sugovornica je imala telefonski poziv trenera koji je tražio kontakt od roditelja jednog novog polaznika njegove grupe u tom sportskom kolektivu.
Radi se o djetetu specifične životne priče koje je, eto, odradilo prve treninge sa svojim vršnjacima vjerojatno sretno što može tako pobjeći i možda barem nakratko, zaboraviti na svoju traumatičnu zbilju.
Razlog potrebe razgovora s roditeljima djeteta bila je članarina koju svako dijete mora plaćati za prisustvovanje na treninzima jer je takva politika kluba bez iznimaka. Po mojem zaključku, radilo se o svega 2-3 odrađena treninga djeteta od 7-8 godina i začudila me tolika žurba koja nije mogla pričekati sljedeći trening.
Svi smo svjesni da je danas funkcioniranje jednog amaterskog sportskog pogona bez plaćanja članarine vjerojatno neodrživo. To je naša stvarnost.
Financiranje amaterskog sporta zahtjeva određena sredstva koja klubovi jednostavno nemaju, a savezi su neumoljivi. Traže svoje kotizacije i ispunjavanje obaveza određenih raznim pravilnicima i dok se financiranje amaterskog sporta na neki drugi način ne riješi, članarine su nužnost.
Ono što me zasmetalo je ta hitnost i hladni, birokratski pristup tom djetetu uz potpuni izostanak empatije koju svako dijete zaslužuje, naročito ako su mu ti problemi nametnuti od nas odraslih i ne može na njih utjecati ni na koji način.
Imam svoje projekte koje provodim duži niz godina i financiram se isključivo svojim sredstvima i članarinama polaznika.
Ono na što sam ponosan je da niti jedno dijete nije nikada ostalo bez treninga ili bez sudjelovanja na nekom od mojih kampova zbog pomanjkanja novčića, ako je željelo odraditi treninge.
Što je s djecom čiji roditelji ne mogu plaćati članarinu? U ovom slučaju, očito ne mogu prisustvovati treninzima jer nema iznimaka.
Nije to veliki novac, ali na žalost, neki ga ljudi nemaju. Dijete ne razumije da roditelj jednostavno nema za te aktivnosti i zbog čega ne može trenirati nešto što želi.
Imam u glavi bezbroj pozitivnih primjera trenera koji bi radili s djecom iako svoje troškove ne bi uspjeli pokriti od članarina. Na žalost, tada bi čelnici klubova radili pritiske da se članarine naplaćuju bez iznimki i ti treneri bi uvijek ispali kolateralne žrtve jer bi cijelo vrijeme radili za djecu, ali protiv sebe. Na kraju bi odustali od svega, a djeca u sportu bi izgubila još jednog empatičnog entuzijastu.
Ova kolumna ne služi da bih nekoga prozivao, već bih samo volio da se zamislimo malo češće zašto postojimo kao sportski kolektivi?
Možemo li mi nešto promijeniti u sredini u kojoj živimo? Možemo li pokrenuti trome birokrate kojima smetamo jer stalno nešto zapitkujemo da pokušaju naći neko rješenje? Možemo li prestati govoriti da nešto ne možemo i prihvatiti da stalno moramo nastavljati jurišati na vjetrenjače?
Znam, teško je mijenjati stvari. I znam, opet za neke pametujem. Ali, još nešto sigurno znam kao čovjek, roditelj i trener.
Svako dijete ima pravo baviti se sportom kojim želi bez obzira može li platiti članarinu ili ne može. Moja obveza kao trenera je samo da budem što stručniji, da uživam u tome što radim, a ako mi je članarina prvo što mi zaiskri u očima kada mi se dijete pojavi na treningu, znam da se trebam maknuti iz sporta i rada s djecom.
