Home Nogomet Ostalo META NA LEĐIMA | Imam problem i potrebu da Vam jasno i...

META NA LEĐIMA | Imam problem i potrebu da Vam jasno i glasno kažem – niste normalni!

SHARE

Piše: Goran Vujica

Kruha i igara – stara je izreka.

Doduše, više niti sam ne znam čega od toga dvoje ima manje u današnje vrijeme. Ova situacija sa Covidom je poremetila sve omjere snaga i nametnula se nekakva priča gdje je ono normalno postalo nepoželjno zbog svojevrsnog imaginarnog osjećaja sigurnosti, a ono prijašnje neprihvatljivo postalo je poželjno.

Danas je klinac, koji je zatvoren u svoja četiri zida i uz nešto malo virtualnog školovanja igra igrice, jako dobro dijete. Odgovoran i samosvjestan ima sve argumente da nama odraslima koji zbog toga šizimo jer smo svjesni da to ne vodi ničemu, kaže da mu se skinemo s grbače jer on samo radi ono što propagiraju svi u njegovoj virtualnoj okolini.

I nama odraslima, ako nas netko drži predugo u zonama ugode, poremete se prioriteti i prihvaćamo ono, do prije mjesec-dva nezamislivo, kao normalno. Godi nam svijet gdje su obveze svedene na minimum, a cijeli život i svi sadržaji dostupni su nam u par kvadrata koji nas okružuju.

Kako onda da reagira klinac koji je prepušten sam sebi – jer roditelji (ako su te sreće) rade, a on živi kao „Pale sam na svijetu“ deset sati dnevno? „Odvrtite“ film unatrag.

Koliko Vaše djece se žalilo prvih mjesec-dva na cijelu ovu situaciju, a kako sada reagiraju i kako se ponašaju?

Jednostavno su prihvatili ponuđeno. Virtualni svijet, blještav i zabavan u kojem mogu biti što požele. Mogu osvojiti Ligu prvaka, mogu čak i zabiti odlučujući gol dok igraju za omiljeni klub, virtualno mu se svi mogu diviti na njegovoj vještini koja se svodi na vrtnju palčevima.

Na ovaj način izbjegavaju sve moguće sukobe i razmirice, komuniciraju tipkanjem umjesto govorom, ne smeta im što im smrdi ispod pazuha, iz usta, što su se udebljali ili što imaju prišt na nosu. U virtualnom svijetu oni su savršeni. U skorijoj budućnosti ovaj će svijet ostati u nasljeđe ovim generacijama i mislim da će nam trebati puno više od jednog cjepiva da to riješimo.

Svakodnevno na portalima gledam slike nejednakih kriterija i to me užasno nervira. Na neki način su se svi izborili za svoje mjesto pod suncem, ali samo amaterski sport je ostao pod „neonkama“ i led rasvjetom.

Pa dobro, jesmo li mi stvarno toliko nebitni iako nas ima u tolikom broju? Jesmo li stvarno toliko pasivni i nesposobni da radimo pritiske, peticije, istraživanja ili barem čitamo i dijelimo istraživanja koja su se vani provela?

Postoje li stvarni pokazatelji da se ukidanjem amaterskog sporta stanje popravilo? Pa zatvoreni smo već dva mjeseca u kuće, a stanje je sve gore i gore.

Najviše mi smeta pasivnost svih saveza, SVIH, a i klubova koji prešutno odobravaju sve ovo. Moje razmišljanje je jednostavno. Ili svi mogu ili nitko ne može! Nema razlike u tome radi li se o amaterskom ili profesionalnom pogonu.

Zadnjih dana gledam gdje ljudi „plaze“ jedni po drugima u toplicama, bazenima, skijalištima, sanjkalištima, odmorištima, ali vi sportaši-amateri i rekreativci „MARŠ U KUĆE BANDO NEBITNA“. Ne trebaju nam istraživanja, ne znamo engleski pa ne čitamo niti što se vani već istražilo i utvrdilo, ali znamo da ste vi jedan od najvećih problema.

Ne bi me ovo toliko smetalo da sam prirodno glup, ili umjetno zaglupljen, ali ovako, dok mi mozak još uvijek služi svrsi kojoj je i namijenjen imam veliki problem i potrebu da kažem jasno i glasno VI NISTE NORMALNI! Samo kruha i igara…i cjepiva naravno!

Podrška hrabrim ljudima pogođenih potresom koji danas imaju puno većih problema od ovih mojih, ali mislim da ništa neće biti bolje ako njih prešutimo.