Jednom sam bio u društvu u kojem je moj poznanik nakon telefonskog razgovora, sočno opsovao zbog onoga o čemu je razgovarao sa sugovornikom, a nakon toga spremio taj broj u memoriju telefona. Upitao sam ga, zbog čega sprema broj kada je očito da mu sugovornik nije baš omiljen?
Njegov odgovor je bio, da zna tko ga zove kako se sljedeći put ne bi javio.
E sad, pitanje svih pitanja.
Imate li kao treneri brojeve pojedinih roditelja na čije se pozive izbjegavate javljati?
Svi smo svjedoci besmislenih cifri koje su se ove godine nudile provjerenim igračima da bi nastavili karijeru u nekom od arapskih klubova. Vlasnici klubova jednostavno plivaju u novcu i troše nemilice na svoje IGRAČKE. Što im drugo preostaje, sve ostalo imaju, a navikli su da mogu sve što požele i smatraju to svojim pravom.
Sa svakim takvim poslom koji zaključe, nekoliko trenera iz “normalnog” svijeta nogometa dobije još jedan broj koji imaju u memoriji telefona samo da bi znali kome se ne javljati.
Djeca su svugdje ista. Vole sport, druženje s prijateljima, vole se natjecati i postajati bolja, vole maštati o životu kojim žive njihovi sportski uzori.
Mi roditelji bi trebali biti korektiv njihovog odrastanja, a često to nismo već pokušavamo zadovoljiti njihova nerealna očekivanja. Pojedinci se izgube u tom “surovom” svijetu sporta, u kojem njegov mali ne daje na terenu ono što po njegovoj procjeni može i MORA.
Često ta procjena dolazi od osobe koja nikada nije igrala nogomet, ali upija sve članke o tome, sluša razne analitičare u emisijama, razgovara s drugim roditeljima koji imaju isti problem kao njegov, a i poneki “menađer u slobodno vrijeme” da svoje mišljenje.
Nemoguće da njegov mali ne zaslužuje više igrati, i zašto igra na stoperu kada je rođeni napadač?
Ima sve što treba, jak je i brz, odličan tehničar zavidnog driblinga. Kupio mu je protuklizne čarape kakve nosi Benzema, kopačke koje nosi Messi, stavi svaku tekmu trakicu oko ručnog zgloba kao Ronaldo i broj 7 na leđima. Osobno on mu je prije utakmice odrezao čak i stopalice na štucnama škarama iz prve pomoći u autu, a on igra stopera. Zašto?
Već smo prije zaključili da mi treneri nemamo pojma o onome što radimo. Obično nas smatraju primitivcima koji nemaju svoj život, svoje karijere koje smo izgradili izvan nogometa, a da smo licence kupili na “bankomatima” u nekoj zemlji iz okruženja ili nam ih je netko poklonio nakon par pitanja na koje nismo znali odgovore.
Mi jednostavno vapimo za pozivima roditelja, rodbine i “kvazimenađera”, koji će nam za vrijeme obiteljskog ručka, pričati o malom kojeg čeka blistava budućnost, a mi mu je našim lošim procjenama uskraćujemo.
Zar samo mi ne vidimo sav njegov potencijal koji ima? Pa za njega se već sada raspituje nekoliko klubova. Zatim obično slijede dvije riječi, koje, nakon što budu izgovorene u javnosti, normalne ljude pretvaraju u nenormalne i koje su uništile tolika djetinjstva i nerealnih roditeljskih ambicija. Znate treneru, “PRATE GA”!
Obično tada završavaju razgovori, a trener se pita “što meni ovo treba”? Pogleda oko sebe, vidi suprugu koja bijesno reže ono meso na tanjuru i klinca koji ga zbunjeno gleda dok odlaže mobitel.
Znate, treneri takve pozive ne vole. Ne znam je li Vam netko to ikada rekao.
Pravi treneri vole interakciju s roditeljima koja će poslužiti da njihov mali uživa u onome što radi, postane bolji, ispunjava svoje obaveze i daje svoj doprinos u ekipi. Pravi trener će im otvoreno reći kada njihov mali ima problema u ponašanju i predložiti kako to ispraviti i koja je roditeljeva uloga u svemu.
Pravi trener će njihovim klincima govoriti kako je škola najbitnija i da je ne smiju zapostavljati zbog nogometa, a da će ispunjavajući svoje OBAVEZE u školi razvijati karakter koji će im olakšati napredovanje u sportu kojim se bave. Posao trenera je da im tada osmisli sadržaje koji će ih unaprijediti kao sportaše.
Pravog trenera neće zanimati vaše ambicije i ciljevi koje ste Vi odredili za vaše dijete jer u kolektivnom sportu, ciljevi pojedinaca su smetnja za napredak ekipe.
Stoga, moj savjet Vam je, ne zovite trenere. Dođite na utakmicu i uživajte, bodrite, ne osuđujte, pazite na rječnik jer klinci sve čuju. Oni na kraju ispadnu ogledalo svih nas.
Za svako ponašanje koje ode u krivo, mi smo odgovorni, ne oni.
Nemojte da se svi sramotimo.
