Home Nogomet Ostalo META NA LEĐIMA | Je li itko pomislio na dječake i djevojčice...

META NA LEĐIMA | Je li itko pomislio na dječake i djevojčice iz protivničke ekipe?

SHARE

Piše: Goran Vujica

Prvi jutarnji post na „fejzbuku“ koji sam danas pročitao uz jutarnju kavu me odmah razbudio. Kava i ostali rituali su bili samo onako usput odrađeni. Ostavio sam brzinski komentar i mislio prijeći preko toga, ali cijeli dan mi rovari po mozgu (da, i mi golmani ga imamo) tih par rečenica koje su natipkane i puštene u eter dostupne svima.

Naime, na stranici jednog našeg kluba osvanula je čestitka njihovoj U-12 ekipi na srušenom klupskom rekordu jer su pobijedili lokalni klub sa 24:0. I da, pričamo o nogometnoj utakmici između dvije ekipe vršnjaka.

Da se razumijemo, svaki gol koji su dečki zabili, zabili su ga zasluženo i tu nema spora. Njihova kvaliteta kao ekipe naspram ove poražene je opipljiva i mjerljiva. Pitanja koja mi rovare cijeli dan po mozgu, primozgu, malom mozgu, jetri i svim ostalim organima (da se razumijemo, nosim maskicu, znači nije od Corone) su: Kome treba takav post? Što se željelo postići time? Tko uopće zna koliki je prije bio rekord? Zašto se to uopće naziva rekordom?

Bit nogometa u toj dobi je da se 30-ak vršnjaka nadigrava „šutajući loptu“ i da uživaju u tome. U ovom slučaju na utakmici koja traje 60 minuta od kojih je lopta u igri oko 35-40 minuta, netko je zabio 24 gola. Znači, samo je jedna ekipa igrala cijelo vrijeme i bila je izrazito superiorna (centar, oduzimanje lopte, par dodavanja, gol…).

Cijeli život radim u manjim klubovima i znam kako se osjećao trener protivničke ekipe. Vjerojatno se pitao kome trebaju takve lige. Zna da će od te svoje ekipe krvavim radom stvoriti kroz godinu-dvije ekipu koja će moći parirati puno bolje toj protivničkoj (selektiranoj) ekipi.

Ali je isto tako svjestan kada „proizvede“ nekog igrača koji odskoči kvalitetom, taj će ubrzo završiti u protivničkoj ekipi i sljedeće će godine pokušati oboriti rekord rezultatom 25:0. Zanima me, onako, kao trenera i roditelja, je li je itko pomislio na dječake i djevojčice iz protivničke ekipe prilikom objavljivanja tog posta i da ih je tim postom ponizio i obezvrijedio, a da uopće oni nisu krivi za takav omjer snaga.

Imao sam prije nekih 7-8 godina gotovo identičnu situaciju u ekipi koju sam vodio. Nije bilo niti blizu tako velikih poraza, ali natjecali smo se sa prvoligaškom ekipom koja je bila izrazito superiorna u ligi. Svakom utakmicom protiv njih bili smo sve bolji, i moji klinci su jednostavno uživali u tome. Znali su da napreduju svakim treningom i svakom utakmicom.

U zadnjoj utakmici te sezone protiv istih protivnika izgubili smo 4:0 u utakmici koja je bila totalno neizvjesna, a golove smo dobili pred kraj utakmice kako to obično biva. Kada sam nakon utakmice došao u svlačionicu, ekipa me dočekala pljeskom. Govorim o djeci od 12 godina koja su prepoznala svoj napredak, koja se u zadnjoj tekmi nisu osjećala inferiorno, koja su znala da su dala svoj maksimum i odigrali odličan nogomet protiv protivnika koji dominira tom ligom.

Netko plitak će pomisliti u sebi da su pljeskala svom porazu i slične idiotarije, ali meni taj pljesak još uvijek odzvanja u ušima i taj rekord još nitko nije oborio. Ne znam, možda je stvarno do mene i do tog mog nenormalnog shvaćanja rada sa djecom u sportu gdje je rezultat bitan, ali nije najbitniji. Dijete i njegov pravilan razvoj MORA biti najbitniji, a netko „odrastao“ je danas podmetnuo nogu pravilnom razvoju grupi djece i ne misli da je to loše. Ne misli tako – jer nisu njegova djeca u pitanju.

Jako zrelo.