Riječ autoritet dolazi s jedne strane i od latinskog glagola “augere”, što znači razvijati, uvećati, povećati, obogatiti.
U naravi, imati autoritet ne znači nametati svoju volju drugoj osobi i ne označava težnju da nam se osoba pokorava pod svaku cijenu.
Tko god nam se pokorava, ne bi trebao to raditi iz straha od kazne već zato što autoritet smatra nekom ispravnom vrijednošću i istinom koju je vrijedno slijediti.
Ono u što sam se uvjerio tijekom života je da nikada nisam imao problem slijediti autoritet koji je netko stekao svojim znanjem, dok sam se opirao autoritetu koji mi je netko nametao zbog svoje pozicije na koju je bio postavljen podobnošću ili nekom drugom linijom, a manje sposobnošću.
Iako je ovo sportski portal, recimo da pišemo o školi.
Škola je oduvijek bila puna autoriteta. Neke smo slijedili bez problema, a s nekima smo se borili u glavama jer nešto jednostavno “nije štimalo”.
Škola ima i jasno uspostavljenu hijerarhiju.
Škole se osnivaju zbog učenika i oni su najbitnija karika koja drži sve autoritete na okupu. Kada učenika više nema, škole se gase bez obzira na autoritete. Jednostavno.
Svaka škola ima učitelje koji dobar dio svog života posvete učenju kako bi bili spremni prenijeti svoje znanje učenicima. Što su oni bolji i učenici im ostvaruju bolje rezultate. Što je njihov autoritet „neupitniji“, učenici će im manje “iskakati iz šina”. Ima onih izvrsnih, ali i onih koji to nisu.
Recimo da se učenici u školi požale “Modroj lasti” ili “Smibu” (stariji će znati o kakvim se literarnim čudima radi), da je hrana u menzi nejestiva ili da netko od učenika dobiva duple porcije.
U školskom sustavu ne postoji opcija gdje kuhar prijavljuje učenika koji se žali na hranu, i za to bude kažnjen od ravnatelja pisanjem 2500 puta na ploču „Hrana je dobra! „Nema duplih porcija!“.
O eventualnim kaznama za teže prekršaje odlučuje vijeće koje se sastoji od učitelja jer je to logično pošto su učenici odraz svih njih.
Ponovimo, radi se o najvažnijim karikama jednog sustava, učenicima. Zašto bi od njih tražili da ne upućuju kritike.
Možemo li trezveno i argumentirano razmotriti jesu li kritike opravdane ili ćemo jednostavno zabraniti bilo kakvo kritiziranje kuhara?
Što je s učiteljima? Imaju li oni pravo na svoje mišljenje nakon što probaju hranu i ona im je nejestiva. Ponovimo, radi se o jako bitnim karikama koji puno ulažu u sebe i svoje znanje.
Imaju li učitelji i učenici pravo na kritiziranje sustava kojeg su najbitnije karike? Po meni, imaju. Imaju dokle god se radi o argumentiranoj i civiliziranoj komunikaciji.
Kritika se pogrešno, uvijek tumači kao napad, ali činjenica je da ako vodite nekakav sustav ili iskazujete svoje mišljenje javno, uvijek ćete naići na kritiku.
Mislim da je to odlična prilika da vidite kako vas drugi doživljavaju i da pokušate to iskoristiti da budete bolji.
Zabrana kritiziranja sustava od strane najvažnijih karika u sustavu mi jednostavno nije logična i vodi prema neefikasnosti.
Ako vas kritiziraju najbitnije karike u sustavima, bez kojih sustav ne postoji, onda bi se trebali služiti razumom, a ne autoritetom. Tada sustav postaje bolji.
Još prije smo zaključili da riječ autoritet ipak ima potpuno drukčije značenje od onog što nam se većinom plasira.
Netko bi pomislio da je ova kolumna o školi, ali ipak je ovo sportski portal.
